Ašir Rebronja nije slučajno posljednji. Njegov glas, dubok i spor, dolazi iz istog izvora iz kog je pjevao i Kasum Rebronja, učitelj Avda Međedovića, najvećeg epskog pjevača sa ovih prostora, koji je u prvoj polovini 20. vijeka oduševio i istraživače poput Milmana Perija i Alberta Lorda. I on, kao i Avdo, potiče iz srca Sandžaka — kraja koji je nekada bio prepun guslara, gdje je svaka dolina imala svog pjevača, a svaka kuća barem jednog slušaoca koji zna da ćuti kad počne junačka pjesma.
Prilikom naše posjete, profesor nas je dočekao u dvorištu svoje kuće, pod stablima voćnjaka i borova, u tišini koju je remetiо samo povjetarac. Sjeli smo u krug oko njega, a on je, bez mnogo uvoda, uzeo gusle i počeo da pjeva. Glas Ašira Rebronje nosio je tonove starog jezika, arhaičnih fraza, izgovorenih sa dostojanstvom kakvo dolikuje onome koji zna da nosi historiju u glasu. Bio je to trenutak gotovo ritualne tišine — nalik onoj epskoj “prasituaciji” u kojoj vrijeme ne žuri, pjevač sporo i sa mnogo detalja priča priču o velikim podvizima junaka, a zajednica ga priznaje time što ga sluša.
U tom trenutku, činilo se da vrijeme stoji i da Sandžak, makar na kratko, ponovo diše svoju zaboravljenu tradiciju.
Njegova kuća, tiho i skromno, i dalje čuva jedan od posljednjih plamenova epske kulture u Sandžaku. A u tišini koja ostane nakon posljednjeg stiha – ostaje pitanje: ko će je dalje čuvati?
