Bijela traka nije bila simbol mira. Bila je oznaka. Ciljnik. Uvod u etničko čišćenje. U mjesecima koji su uslijedili, u Prijedoru je ubijeno više od 3.000 civila, među kojima i 102 djece. Desetine hiljada ljudi prošle su kroz logore Omarska, Keraterm i Trnopolje – gdje su preživjeli mučenja, silovanja i poniženja.
Bijele trake, koje danas mnogi nose u znak solidarnosti i sjećanja, podsjećaju nas da su nekad služile za obilježavanje ljudi koji su bili “nepoželjni”. Označeni, izdvojeni, dehumanizirani – samo zato što su imali drugo ime, drugu vjeru, drugu krv.
Prijedor danas, tri decenije kasnije, još uvijek čeka dostojno priznanje boli. Spomenik za 102 ubijene bošnjačke djece nikada nije podignut. Istina se i dalje prešućuje, poriče ili relativizira. A bez priznanja zločina, nema pravde – ni za mrtve, ni za žive.
Zato se svakog 31. maja, u Prijedoru i širom svijeta, nosi bijela traka. Ne da bi se ponovila historija, već da bi se nikad više ne ponovila. Da bi se poručilo da zaborav nije opcija, a da šutnja ponekad može biti saučesnik.
Jer, sjećanje nije samo čin prošlosti – to je zalog budućnosti.
I zato danas, više nego ikad, odzvanjaju riječi pjesnika Abdulaha Sidrana:
„Prijedorska bijela traka crnja je od svakog mraka.“
