Ko su i šta su žene danas?
Kada nosimo obroke osobama slabijeg imovinskog stanja, neko će me upitati: “Jesi li spremila ručak kući?” Kad idemo na blokade – “Ko ti čuva dijete?” A ako na protest povedem dijete – “Kakva si to majka koja vodi dijete u tu gužvu?”
Pa, ko su i šta su žene danas?
Žene su, prije svega – žene. Tek onda mogu biti i kćerke. Ali stvarno kćerke, ne “sine” ili “ćore”, već – kćerke. Nedavno sam čula priču iz jednog sela – kada bi se rodilo žensko dijete, ljudi bi rekli: “E, mašallah, dobili ste dijete.” A odgovor bi znao biti gotovo ljut: “Nije to dijete, to je ćora.” A ćora – znači ćorak. Kao – nije to to, moramo dalje pokušavati dok ne dobijemo “pravo” dijete, tj. sina.
Žene mogu biti i sestre – dobre sestre. Prijateljice – odlične. Mogu biti supruge, požrtvovane. Majke – čuvarke. Mogu biti i poslovne žene i domaćice, aktivistkinje i blokaderke. Vrlo često – u prvim redovima. Bez straha. Bez pardona. Bez pomisli: “Ja sam žena, ja to ne mogu.”
Uostalom – ko je, kada i kako ženi oduzeo pravo na mišljenje, stav i glas, kad joj je sve to dato samim činom stvaranja?
Ovdje ne govorimo o populističkim verzijama feminizma. Govorimo o suštini ženskog postojanja. Ko je i zašto odlučio da žena postoji samo fizički – bez glasa, bez stava, bez prisustva?
Ako za to krivimo vjernike – kako to da ne razmisle zašto je Bog ženi dao um, srce, glas? A ako krivimo one koji vjeru smatraju prevaziđenim konceptom – kako su to oni moderni, a ne vide žene kao ravnopravna bića? Govorim o muškarcima iz obje kategorije. Mada, često i same žene postavljaju pitanja s početka ovog teksta – jer im je nametnuto vjerovanje da njihova uloga nije da budu žene, već samo: supruge ili ćore ili majke.., znači ili – ili. Kao da žena ne može sve.
A zapravo – može. Može da nosi sve uloge. Može da bude izuzetna u svakoj. Može jer je prilagodljiva vremenu, prostoru i ljudima.
Prije neki dan, na jednoj blokadi, studentkinja Miljana pitala je policajce: “Ima li među vama Bošnjaka? Znate li za parolu ‘100 za 1’? Ja nisam Bošnjakinja, ali me ta rečenica boli.” Dok je ona govorila, nekoliko metara dalje, jedan čovjek u ćevabdžinici, između zalogaja, dobacio je policiji, glasno taman da se čuje: “Raspali je bre po žvalama da začepi.”
Ali ne dotiču više takve riječi. Ne bole više pitanja – ko ti sprema ručak, ko ti čuva djecu, je li ti sređena kuća. Jer kad jednom staneš na ulicu da se boriš za bolje sutra, znaš da si na pravom mjestu. Komentari tada padaju u vodu.
Da, žene jesu prije svega emocija. I, da – nekad jedna riječ, pa i pogled, može da pogodi. Ali žena koja je svjesna stanja u kojem živi – zna i svoj put.
Pa ko su žene blokaderke?
One su žene. Kćerke – nisu ćore. Supruge. Majke. Poslovne i domaćice. Nekad ručka nema, nekad posteljina nije opeglana – ali zato imaju ljubav supruga i jasan stav. Imaju želju za boljom, pravednijom državom. Jer svaka žena u ovoj zemlji može biti bilo gdje u ovom trenutku. Ali bira da bude tu – na blokadi.
Bira da je nije strah. Bira da povede dijete, ili da ga ostavi kod dede i nane na sahat-dva. Bira da uzme nešto “za ponijeti” ili da naveče spremi čorbu za dva dana, dok piše saopštenja, tekstove, slaže fotografije, zove ljude i govori im: “Važni ste. Možete i vi da budete tu.”
To su one.
Nekad ne mogu da zaspim od riječi koje mi se roje dok ih ne pretočim u papir i zadam sebi neki novi cilj. Nekad ne mogu da spavam zbog boli – jer je neko pokušao da nalijepi etiketu na taj čisti, iskreni aktivizam. Nekad zbog brige za mlade – naročito one iz naše zajednice. Ali svako novo jutro me podsjeti – možeš dalje, bolje. I možeš još.
Pratim gotovo svaku blokadu. Divim se svakoj slobodnoj osobi danas. I iako me novinarstvo učilo objektivnosti – sada ću biti pristrasna: najviše se divim slobodnim ženama.
Postoji jedna izreka: “Hrabre žene rađaju hrabru djecu.” I dok gledam današnje vrijeme, nadam se – vjerujem – da ćemo imati generaciju hrabre djece. One koja neće pognuti glavu. Ni pred kim. Pa makar znali da im i ide glava – jer biraju da budu slobodni.
Nusreta Brunčević,
dipl. žurnalistkinja, aktivistkinja
