Sulejman Bugari o veri, Bogu i tišini: “Boga ne dozivamo samo riječima, već cijelim bićem”

U jednom od svojih prepoznatljivih govora, hafiz Sulejman Bugari kazao je da je čovjek poput fildžana zašećerene kahve — jer, ako je kahva gorka, to znači da šećer nije promiješan. „Ja pristupam tom šećeru u svakom od nas“, zna reći hafiz, objašnjavajući da u svakom biću postoji ono iskonsko, čisto i slatko — samo ga treba dotaknuti, probuditi.

Upravo tom unutrašnjem „šećeru“, onom dijelu čovjeka koji traži smisao, mir i bliskost s Bogom, posvećen je naš današnji razgovor. Za rubriku „Na kafi sa…“, donosimo inspirativan susret sa hafizom Sulejmanom Bugarijem, čovjekom čije riječi bude srce i vraćaju nas njegovom izvoru.

U otvorenom razgovoru govorili smo o fitri — urođenoj težnji čovjekovog srca ka Bogu, o smislu posta, tišini u kojoj Bog progovara, ali i o oproštaju, ljubavi i slobodi.

U islamu, kao i u pravoslavlju, čovek se shvata kao biće koje nije stvoreno samo za ovozemaljsko postojanje, već za zajednicu sa Bogom. Kako Vi tumačite početnu težnju čovekovog srca ka Bogu (fitra)? Da li je ta urođena usmerenost dovoljna za spasenje ili je potrebno da bude podržana svesnom, unutrašnjom obnovom? U kojoj meri savremeni čovek uspeva da održi tu urođenu vezu sa Tvorcem?

Budući da je čovjek zaboravno biće, potrebno ga je podsjećati kako ne bi zaboravio svoju ulogu na ovom svijetu.

U posljednjoj Božijoj knjizi, Kur’anu, Gospodar svjetova na više mjesta podsjeća čovjeka na razlog stvaranja i poručuje da ništa nije stvoreno uzalud. Sve ima svoju svrhu i smisao – pa i čovjek, koji ima zadatak da to otkrije i spozna.

U suri Ali Imran stoji:
„Oni koji i stojeći, i sjedeći, i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju: ‘Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!’” (3:191)

To su oni koji:

• Kontinuirano spominju Boga u svakom stanju.
• Kontinuirano razmišljaju o stvaranju i smislu.

U suri El-Hidžr poručuje se:
„I robuj svome Gospodaru sve dok si živ!“
Ova čista usmjerenost (fitra) održava se kroz:

• čiste misli
• čiste riječi
• čistu namjeru
• čista djela
• i najčistiji odnos prema Bogu, sebi i ljudima.

Dakle, fitra nije dovoljna bez svjesne ustrajnosti i borbe da se očuva ta čistoća i plemenitost.

---

U Psalmima, kao i u Kur’anu, susrećemo ljudski vapaj: čovek koji doziva Boga iz dubine. Kako islam razume taj trenutak u kojem čovek iz srca izgovara: „Gospode, približi mi se“? Da li je dovoljno prizvati Boga rečima, ili se On približava tek kada se srce očisti? I šta je ta tišina u kojoj Bog progovara?

Čovjek se Allahu približava kroz tri stepena i tri čišćenja, kojima se postiže Božija blizina i duševni mir u kojem On progovara:

Tri stepena približavanja:

• Islam – predanost Bogu kroz djela; kontrola tijela i uzdržavanje od zabranjenog.
• Iman – vjera i unutrašnja sigurnost. Vjernik je onaj od čijeg zla su svi ljudi zaštićeni.
• Ihsan – obožavanje Boga kao da Ga vidiš, a ako Ga ne vidiš, znaj da On tebe vidi. U ovom stepenu čovjek pročišćava nutrinu od svakog skrnavljenja.

To su ljudi koji Boga dozivaju ne samo riječima, nego i bićem, u svakom trenutku, u tišini i u buci.

Tri čišćenja:

• Tjelesno čišćenje – obredno čišćenje pred molitvu.
• Mentalno čišćenje – oslobađanje od ružnih misli i djela.
• Duhovno čišćenje – uklanjanje svega što narušava vezu sa Bogom.

Dakle, Boga ne dozivamo samo riječima, već cijelim bićem. On se približava onome ko Mu se približava čistoćom srca i djela.

I u islamskom i u hrišćanskom predanju post je škola unutrašnjeg preobražaja. Šta je, po Vašem viđenju, suština posta u islamu? Da li je cilj posta samo uzdržavanje, ili dublja unutrašnja metanoja – pokajanje, budnost, sticanje bogosvesti?

Post je škola preobražaja i jedinstvena prilika za susret sa vlastitom originalnošću.

Postoje četiri vrste robovanja:

• Tjelesno – molitva
• Materijalno – milostinja (zekat)
• Tjelesno-materijalno – hadž (hodočašće)
• Srčano – post

Postom se teži:

• potpunoj svjesnosti
• ograđivanju od zla
• zahvalnosti u svakom stanju
• duhovnoj zrelosti

Post je srčani ibadet jer je on ono što je srce za čovjeka – središte života. Otvara vrata dobra i zatvara vrata zla. Suština posta je uzdržavanje od svega što udaljava od Boga i postizanje Njegove ljubavi.

U Kur’anu se kaže: „Post vam je propisan… da biste bili svesni Boga.“ (El-Bekara, 2:183). Kako čovek dolazi do te svesnosti? Da li se bogosvest rađa kroz strahopoštovanje, ljubav, ili kroz realnu svest o prolaznosti ovoga sveta?

Svijest o Bogu (takva) se razvija kroz kontinuirano ograđivanje od zla i izgradnju zdravog odnosa prema svijetu i ljudima.

U islamu je lijep odnos prema ljudima dokaz lijepog odnosa prema Bogu.

U Hadisi Kudsiji Gospodar poručuje:
„Robe Moj, budeš li popravljao vezu sa Mnom, Ja ću ti popraviti vezu među ljudima.“

Poslanik je rekao:
„Pokupio je sva dobra onaj:

• ko daje onome ko njemu ne daje
• ko obilazi onoga ko njega ne obilazi
• i ko oprosti onome ko mu nepravdu učini.“

Takva se ne rađa samo iz straha, nego i iz ljubavi, svijesti o prolaznosti i težnje da odnos sa Bogom bude autentičan i živ.

I Psalmi i Kur’an govore o Bogu kao o bliskom – kao o Tome Koji čuje, vidi, zna misli pre nego što ih čovek izgovori. U istoj suri, nekoliko ajeta kasnije (2:186), nalazimo duboku rečenicu: „A kada te robovi Moji za Mene upitaju – pa, Ja sam, doista, blizu.“ Kako čovek može da iskusi tu bliskost – ne kao apstrakciju, već kao živu prisutnost u svakodnevnom životu?

Ako se potrudimo da izgradimo svijest o tome da svaki čovjek u biti pita za Njega, moli Ga i traži Ga, i mi postajemo nosioci Njegove blizine. Onaj ko ljude gleda kao odraz božanskog – u sebi budi bliskost i u drugima.

Zato Gospodar kaže:
„Kada te robovi Moji za Mene upitaju – Ja sam, doista, blizu.“

Ko je blizak Bogu, blizak je i ljudima. Ljudi koji ne osjećaju tu bliskost, često ne reagiraju na potrebe drugih – a to je odraz njihove udaljenosti od Boga.

Gospodar se odaziva svakome ko Mu se obraća, i očekuje da i Njegovi robovi, po svojim mogućnostima, čine isto.

Živimo u vremenu brzine, površnosti i zamorne buke. Kako savremeni čovek, uprkos svemu, može ponovo da pronađe tišinu u kojoj će čuti Boga? Gde se u islamskom iskustvu prepoznaje vrednost unutrašnje sabranosti i duhovne tišine?

Jedno od imena za ovaj svijet jeste i “brzica” – svijet koji brzo prolazi. U toj brzini i buci, zadatak nam je da utišamo glas ega, strasti i sebičnosti, kako bismo čuli tišinu u kojoj Bog progovara.

Od Poslanika se prenosi:
„Spašen je onaj ko dušom ušuti.“

Bez skrušenosti i sabranosti, nema duhovnog uspjeha. Gospodar ne prima molitve oholog i nemarnog srca. Duhovna sabranost u molitvi ima posebno mjesto u islamskoj tradiciji.

Kur’an kaže:
„Uspjeli su vjernici koji su skrušeni u svojoj molitvi…” (El-Mu’minun, 23:2)

Islam posebno naglašava zajednicu – u džamiji, u porodici, u društvu. Kako Vi doživljavate odnose među ljudima kao ogledalo odnosa sa Bogom? Da li se bogosvest ogleda u načinu na koji postupamo sa drugima?

Riječ „insan“ (čovjek) dolazi od zaborava i potreba za blizinom. Samoća je neprirodno stanje koje privlači negativnu energiju.

Od Poslanika se prenosi:
„Šejtan je sa jednim, ali od dvojice je daleko.”
I još:
„Vjernik je vjerniku ogledalo.“

Loša misao prema čovjeku je ujedno loša misao prema Bogu. Odnos sa drugim je refleksija odnosa sa Stvoriteljem. Dvije osobe su poput dvije ruke – jedna drugu pere.

Islam uči o Božijem predodređenju, ali istovremeno i o odgovornosti čoveka. Kako jedan vernik, živeći u realnom svetu punom nepredvidivosti, može da pomiri poverenje u Božiju volju sa potrebom da donosi slobodne i odgovorne odluke?

Iako je sve predodređeno, čovjek ima slobodu izbora. Može vjerovati ili ne vjerovati, činiti dobro ili zlo. Sudbina nije opravdanje za pasivnost – već poziv na odgovorno djelovanje.

Kur’an (Fussilet, 41:40) poručuje: „Oni koji riječi Naše izvrću neće se, doista, od Nas sakriti… Radite šta god hoćete – On, zaista, vidi šta vi radite.”

A u suri Ez-Zumer (39:15):
„Stradaće, uistinu, oni koji na Sudnjem danu izgube i sebe i porodice svoje. Eto, to je pravo stradanje!”

Dakle – čovjek bira, i njegov izbor ima posljedice.

---

Patnja je realnost svakog ljudskog bića. U hrišćanstvu se često tumači kao krst koji vodi ka Vaskrsenju. Kako islam sagledava stradanje – kao iskušenje, milost, opomenu ili kao priliku za približavanje Bogu? Može li bol biti prostor otkrovenja?

Postoje tri razloga zašto se dešavaju kušnje:

• Podsjetnik – da preispitamo odnos prema Bogu i ljudima.
  (El-A’raf, 7:168)
• Duhovno uzdizanje – kroz patnju, Bog nas vodi ka višem stepenu vjere.
• Svjedočenje – da kroz svoje trpljenje budemo primjer drugima.

Kur’an (En-Nisa’, 4:135) nas poziva na pravdu, čak i kada je protiv nas samih – jer to vodi duhovnom pročišćenju.

Ako jedan čovek, u tišini svoje sobe, izgovori: „Bože, tražim Te, ali Te ne osećam“, šta biste mu Vi, kao duhovni vodič, šapnuli u tom trenutku? Kako nastaviti put kad sve izgleda zamračeno, a srce suvo, i kako verovati da je i ta tišina – znak Božije bliskosti?

Raduj se što ti je Bog dao želju da Ga tražiš – to je već znak Njegove blizine.

Hadis Kudsij:
„Ako se rob Meni približi za pedalj, Ja se njemu približim za lakat…”

Slabo osjeća – ko se Boga malo sjeća!

Put se nastavlja čak i kada ne osjećamo prisutnost. Kur’an (Taha, 20:124) kaže:
„Ko se okrene od sjećanja na Mene – živjeće tegobnim životom.”

Tišina može biti način na koji Bog zove – da budemo ustrajni u traženju.

Šta za Vas predstavljaju reči: OPROŠTAJ, LJUBAV, SLOBODA?

• Oproštaj – neopisiva snaga i prečica ka buđenju srca.
• Ljubav – sreća u sreći drugoga.
• Sloboda – oslobađanje od vlastitog ega.

Između riječi hafiza Bugarija, kao da se provlači jednostavna istina — da je Bog uvijek blizu onome ko traži smisao, mir i dobro u sebi. Možda je upravo to najveća pobjeda savremenog čovjeka: pronaći tišinu u buci, svjetlo u tami i Boga u vlastitom srcu.

 

TAKT je i na Jutjubu, pratite nas OVDE.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i TikToku. Imate prijedlog teme ili želite podijeliti svoju priču? Javite nam se na redakcija@taktinfo.rs