Dok smo razgovarale o njenoj odluci, prvo što me je zanimalo jeste kako uopšte nastane ideja o kućnom porođaju — šta je prethodilo njenoj želji da preuzme više kontrole nad iskustvom rađanja.
„Tretman koji sam dobila u bolnici kada sam prvu trudnoću izgubila nikako nije išao uz moje sljedeće ubjeđenje: žena u čijem tijelu kucaju dva srca, vrijedna je svake nježnosti i poštovanja. Sljedeće iskustvo u porodilištu – porođaj sa mojom kćerkom je bilo dovoljno da počnem istraživati o samoj fiziologiji porođaja. Tako je sve krenulo.“
Gdje si pronašla najviše podrške i znanja za svoju odluku?
„Za početak, knjige Ine May Gaskin, koja je jedna od najpoznatijih zagovornica prirodnog porođaja, kao i knjiga ‘Moć rađanja’ koja je jedinstveno štivo u regionu koje kombinuje iskustvene priče i stručne komentare usmjerene ka osnaživanju žene.“
U ovom dijelu razgovora osjetilo se koliko joj je bilo važno imati žensku podršku i osobu koja razumije fiziologiju i emocije porođaja.
„Imala sam nekoliko sesija tokom trudnoće sa jednom divnom ženom koja je završila ‘radical birth keeper school’, kao i njenu podršku do samog završetka porođaja.“
Mnogo me je zanimalo da li je imala bar malo sumnje — jer koliko god žena bila spremna i informisana, porođaj je i fizički i emotivno zahtjevan. Zato sam je pitala da li je postojala makar mala nesigurnost.
„Strah nije preovladavao u mom slučaju. Znala sam da sam učinila nekoliko bitnih koraka da ovog puta moje iskustvo ne bude traumatično, pa sam se oslonila na svog Gospodara i vjerovala da će sve biti kako je najbolje za mene i bebu.“
Kako je izgledao sam porođaj?
„Jako osnažujuće i isjeljujuće.
Kućni porođaj sam doživjela kao priliku da doživim neke stvari koje nisu rutinske u asistiranom bolničkom porođaju, a da neke stvari koje u tom sistemu jesu rutinske, njih izbjegnem.
Iskoristila sam situaciju da ja budem apsolutni subjekat radnje kako to i treba da bude, a ne objekat nad kojim se vrše određene intervencije, kako sam doživjela u prošlim trudnoćama i porođaju.“
Bilo mi je dirljivo kako je opisala ulogu supruga — mirnu, tihu, ali ključnu.
„Porođaju je prisustvovao samo moj muž, bez čije prisutnosti ne bi sve bilo kako je bilo. Bio je apsolutna podrška mom tijelu da neometano rađa, i bebi da se neometano rodi u miru, bez reflektorskih svjetala, bez vještačkog oksitocina i nepoznatih ljudi koji remete prirodno lučenje oksitocina, itd. Njegova uloga je bila da mi donosi vodu kad god sam bila žedna, tokom kontrakcija da mi masira leđa i potpomaže karlici da se lakse širi i otvara, da priprema topli tuš, da diše sa mnom, da pušta numere koje su meni godile u tom trenutku, kao i da zabilježi naš prvi susret sa bebom.”
Kako se osjećaš sada kada se osvrneš na to iskustvo?
„Jako sam srećna i zahvalna Gospodaru na svemu što se desilo.
Ono što je učinilo da ovaj porođaj ostane među najljepšim uspomenama u mom životu jeste činjenica da sam ja ta koja je prva prihvatila moje dijete i odmah ostvarila kontakt kože na kožu, kao i podoj u prvim minutima bebinog života, što u prijethodnom porođaju to nisam doživjela.
Također, odloženo presijecanje pupčane vrpce, koje je od jako velike važnosti za bebu, kao i neometano rađanje posteljice bez ikakvog čupanja ili izazivanja njenog rađanja.
I već nakonnekoliko mjeseci, još uvijek sabiram utiske u mojoj glavi.“
Da li bi nešto promijenila da možeš vratiti vrijeme?
„Ne bih ništa. Sve se odvijalo toliko spontano, prirodno, nenametljivo, bez požurivanja i panike. Tako da sve bih opet ponovo.“
Na iznenađenje mnogih, reakcije na njen kućni porođaj uglavnom su pozitivne. „Ljudi obično budu oduševljeni i ponosni, ali i začuđeni“, kaže ona, podsjećajući da je kućni porođaj danas rijetkost, iako je generacijama unazad bio sasvim uobičajen.
Aiša jasno ističe da kućni porođaj nije univerzalni izbor niti ideal koji treba nametati — kućni porođaj nije univerzalna opcija.
„Ovaj interviju ni slučajno nije poziv na to da se žene odlučuju za porođaj kući, jer smatram da svakako nije za svaku ženu i to što je kućni ne znači da za nekog ne bi bio traumatičan.
Ali svakako jeste poziv na to da kućni porođaj zaživi kao opcija ženama koje smatraju to ljepšim načinom dolaska njihove bebe na svijet i poziv da nam zdravstveni sistem obezbijedi stručan medicinski tim koji bi prisustvovao i asistirao i kućnim porođajima.
Također, ovaj tekst je poziv svim trudnicama da se edukuju po pitanju fizionomije trudnoće i porođaja, da znaju svoja prava na porođaju, da se bore protiv nepotrebnih intervencija i da se ne prepuštaju onim rečenicama ‘sve su se porodile pa ću i ja.’ Porođaj itekako može da bude predivno iskustvo zbog kojeg biste rado nastavile da rađate.“
Šta bi trebalo da se promijeni u sistemu?
„Prije svega da postoji malo više empatije prema trudnicama i porodiljama. Žena je najranjivija u momentima rađanja. To je događaj života, najsvečaniji čin koji može da doživi. Zašto se ne bi uvažavali zahtjevi i potrebe porodilje?
Smatram da na trudnoću ne treba gledati kao na bolest, i na porođaj kao na patološki slučaj gdje se nekoliko ljudi treba umiješati u prirodni tok rađanja.
U većini slučajeva trudnoće su uredne i porođaji nisu prijetnja za određene rizike, te im tako treba i pristupati kako ne bi došlo do kaskade intervencija, kako to često zna da se desi u porodilištima naše države.“
Priča Aiše Mekić Zejnelović podsjeća nas da porođaj nije samo medicinski događaj; to je intimni, fizički i duhovni proces koji ostavlja trag na cijeli život. Njena iskustva otvaraju pitanja o tome kako želimo da izgleda porođajna kultura u našim zajednicama i koliko smo spremni da ponovo stavimo ženu — njeno tijelo, njene potrebe, njeno dostojanstvo — u središte tog procesa.
U svijetu u kojem su rutine često glasnije od intuicije, Aišina priča vraća tiho, ali snažno uvjerenje: porođaj može biti čin ljepote, snage i dubokog ozdravljenja.
TAKT je i na Jutjubu, pratite nas OVDE.
Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i TikToku. Imate prijedlog teme ili želite podijeliti svoju priču? Javite nam se na redakcija@taktinfo.rs
