Šta ostane nakon rata?
Žrtve, svakako. I to nisu samo ubijeni – žrtve su i oni koji su preživjeli. Ostaje ratni plijen. Ostaju i razočarani šovinisti.
Razočarani šovinisti su posebna grupa ljudi. Oni ne nose u sebi samo mržnju, oni je svjesno šire. Šire je planski, uporno, poželjno da stigne do onih koji ih vide kao idole i prihvate je kao jedinu istinu, gotovo kao vjeru.
Mržnja se prenosi i dalje, kroz porodične obrasce, kroz odgoj koji nije zasnovan na ljubavi i empatiji, već na ideji nastavka ideologije netrpeljivosti.
Tako se šovinizam ne završava ratom, on se nasljeđuje.
Međutim, razočarani šovinisti su se, uglavnom, u ratnim vremenima ponašali kao manekeni.
Prošetali bi bojnim poljima, potapšali po ramenu svoje odane sljedbenike, rekli im kako je “časno” i “važno” to što rade za državu. Ponijeli bi eventualno pušku, izdali naređenje, a zatim se vratili u svoje udobne stanove i kuće. Tamo su ručali, slušali muziku i grlili svoju djecu glumeći im heroje.
Sudbine onih koji su zaista ubijali nevine ljude su drugačije, ali oni nisu tema ovog teksta. Tema su razočarani šovinisti, oni koji su potpaljivali vatru, ali se nisu opekli.
Ti šovinisti nisu uspjeli da ostvare svoj krajnji san: da očiste jedan dio Evrope od svih koji nisu poput njih. I tada postaju razočarani. Ali ne odustaju.
Razočarani šovinisti ne staju – oni mijenjaju taktiku, razvijaju nove projekte, jer su spremni učiniti sve kako bi njihova ideja opstala.
Nakon rata i genocida u Bosni, prisjete se stare priče o vuku u jagnjećoj koži.
I tada počinje kampanja.
Nikada šovinisti, čak ni u toj jagnjećoj koži, neće jasno reći da je u Bosni počinjen genocid.
Ali će prihvatiti Bošnjake, nazvati ih braćom, sjediti s njima za istim stolom, praviti koalicije.
Tako razočarani šovinisti i dio bošnjačkih političkih predstavnika završe u istim foteljama. Može, zašto da ne, jer to, navodno, više nije vuk. To je vuk u jagnjećoj koži.
Šta se onda dešava?
I zašto se, uprkos svemu, ništa suštinski ne mijenja?
Iako danas imamo Bošnjake na visokim pozicijama, u Vladi, na javnoj sceni Srbije, u politici, istovremeno imamo ratne zločince koji bez ikakve cenzure negiraju zločine i ponižavaju čitav jedan narod. Negiraju Bošnjake.
Imamo širom Srbije murale sa likovima osuđenih ratnih zločinaca i genocidaša. Još strašnije od toga – imamo mlade koji pristaju da te likove crtaju po javnim površinama.
Imamo direktne prijetnje Bošnjacima u Novom Pazaru i Sjenici sa tribina sportskih stadiona. Imamo pjevanje šovinističkih pjesama pod šatorima u kojima sjede i najviši državni funkcioneri. Imamo još mnogo toga.
A onda, za kraj, imamo pjevanje istih tih šovinističkih pjesama na Informeru. I konačno, jednu čestitku povodom “dana” genocidne tvorevine, koju je objavio dio studenata sa beogradskih fakulteta. Čestitku koja izgleda kao da ju je pisao Dodik, samo što im je, usput, “oteo” Instagram nalog.
Na Informeru – ništa novo.
Ali na profilima studenata koji se javno bore za vrijednosti koje nemaju nikakve veze s temeljima takozvane Republike Srpske – to jeste novina.
I kakve sada veze imaju razočarani šovinisti sa tragičnim likovima na Informeru, uz nekvalitetnu, praznično potpuno neprimjerenu muziku?
Kakve veze imaju sa studentima koji su odlučili da čestitaju izmišljeni dan izmišljene tvorevine?
Veza je jasna – isti idoli njihovih idola.
Jer, kao i Informer, tako je i ova čestitka dijela studenata: ista muzika, samo drugo pakovanje.
Vuk u jagnjećoj koži nije jagnje. On je i dalje vuk. Samo će, privremeno, ispunjavati sitne hirove nekog jagnjeta kako bi mu se prikazao dobrim i nastavio da živi za svoju osnovnu ideju na različite načine, u različitim društvima.
Koliko studenata zaista vjeruje u ideju genocidne tvorevine i koliko ih, svjesno ili nesvjesno, opravdava ludila koja se dešavaju u medijima i na javnim mjestima, a koja su otvoreno usmjerena protiv Bošnjaka i svih koji misle, govore i žive drugačije – ne znam.
Ali znam jedno: dok svaka osoba ne počne jasno govoriti istinu, dok se ne oslobodimo robovanja i ne istupimo s hrabrošću protiv svega što ponižava bilo koga, nećemo moći naprijed.
Dok god ima Bošnjaka koji ne smiju reći da je genocida bilo, koji poriču vlastiti identitet i brišu sebe kako bi se drugima dodvorili, biće i mesa za vuka.
Cijela poenta studentske borbe započela je simbolom krvavih ruku ovog režima. Upravo te ruke hrane i jačaju ideologiju zla. Ideologiju koja nikada nije okupljala hiljade ljudi zbog jedinstva, već zbog mržnje.
Ako dio studenata ne poštuje jedan narod, jezik, vjeru, tradiciju, historiju, granice i osjećaje, ne može očekivati povlačenje tih krvavih ruku.
Može očekivati samo njihovo jačanje i još glasnije, brutalnije pjevanje.
Ne samo na Informeru.
