Momenat prije buđenja grada je još jedan od dokaza da grad ne čine zgrade već ljudi.
Zatvoreni kafići, prodavnice i prazne ulice jedini su momenti kada je potpuni mir u gradu prije nego se probudi, ali budi i neku žal jer šta je grad bez ljudi?
Nama se zapravo veseli srce kada ugledamo baš onog prijatelja kojeg nismo vidjeli više od 10 godina kako prolazi čaršijom i maše nam za kahvu, kada vidimo da naša djeca trče ulicama kojima smo mi prohodavali, kada se pozdravimo sa pjesnikom, fotografom, umjetnikom, glumcem, sportistom koji je poznat u cijelom svijetu a u svom gradu je sasvim običan.
Nama se veseli srce i u jutrima kada prođemo prvomajskom a ono zamiriše vruć hljeb iz starih pekara pa potrčimo po kajmak i tim doručkom, najslađim na svijetu počnemo dan.
Upravo ti momenti, susreti, ljudi, jedan grad čine gradom.
Sigurna sam da Novi Pazar jedva čeka da se probudi i otvori se za nove trenutke koji će jednom biti lijepa uspomena.
Na poslijetku, ne obilaze se gradovi zbog gradova, zbog velelepnih zgrada, već zbog ljudi i najljepših susreta koji zapravo grade gradove.
