Prije Instagram profila, nastala je web stranica “Od malog princa”. Šta te je inspirisalo da pokreneš ovu priču? Šta sve možemo naći na tvojoj stranici?
Redoslijed je zapravo bio inverzan, 2019. godine je nastao profil na Instagramu, a onda je 2020. godine, u vrijeme izolacije, nastao i blog, odnosno web-stranica „Od Malog princa“. Moja dugogodišnja želja je bila da imam vlastiti prostor na kojem ću dijeliti ono što volim, pod tim primarno misleći na književnost i ljubav prema putovanjima, ali se, zbog ostalih obaveza, nikada nisam ozbiljnije posvetila toj priči… A onda se dogodio Kovid, izolacija i višak slobodnog vremena… i rodio se blog. Stranicu sam kreirala sama, istraživala sam, prilagođavala vlastitom ukusu i potrebama… i mislim da tek sada, šest godina poslije, mogu reći da sam zadovoljna tom pričom. Ono što tamo možete pronaći su promišljanja o književnosti, prikazi djela koja čitam, kratki osvrti, poneki prozni odlomak koji zabilježim prilikom čitanja ili poezija koju volim. Postoji i sekcija „Hodoljublja“ gdje povremeno podijelim „lutalačke“ impresije, kao i sekcija „Pišem“ u kojoj su neki moji usputni redovi, nastali najčešće kad bujica riječi nema gdje drugo osim na papir. U ovom slučaju, elektronski.
Naziv profila privlači pažnju i nosi snažnu simboliku. Zašto “Mali princ” i koliko je to djelo uticalo na tvoje cjelokupno bavljenje književnošću?
Naziv profila je, donekle, nastao iz neke male unutrašnje pobune, da bi kasnije dobio mnogo određenije i ličnije značenje. Naime, kada sam počela raditi u osnovnoj školi bila sam razočarana činjenicom da pojedini nastavnici iz lektirnog plana izostavljaju Malog princa, vodeći se time da djeca tog uzrasta ne mogu pojmiti poruke djela. Takav stav za mene je bio pražavajući te sam se nekako prešutno zarekla da će djeca kojoj ja budem predavala čitati i razumjeti Malog princa. Moram priznati da sam u tom naumu uspjela jer, evo, nekoliko generacija je već iza mene, mnogi od njih kažu da im je to najdraža lektira iz osnovne škole.
S druge strane, „Mali princ“ je djelo koje čitam cijeli svoj život i djelo čije ogromne poruke osvještavam na različite načine u različitim fazama svog života. Čini mi se, kako sam starija sve više. Da se samo srcem dobro vidi, rečenica je koja je postala poprilično isklišeizirana, ali suštinski je u njoj sabrana jedna od onih velikih životnih mudrosti. Istinita je.
Upoznaj nas malo više sa sobom. Ko stoji iza profila “Od malog princa”?
Ovo mi je uvijek najteže i najnezahvalnije pitanje… Iza profila „Od Malog princa“ stoji zaljubljenica u Riječ i putovanja, sanjarka, ujedno i tipična Jarčica, osoba koja se zbog tih suprotnosti, glave u oblacima i težnje za čvrstim uzemljenjem, često sudara sama sa sobom.
Ako ćemo uozbiljiti, ona je i magistrica bosanskog jezika i književnosti, trenutno doktorantica na Odsjeku za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
Žena i supruga.
Tvoj sadržaj često zvuči lično i introspektivno, da li to znači da je tvoja svakodnevica onakva kakvu te vidimo na stranici? Koliko je poezija dio tvoje svakodnevice i način da komuniciraš i povezuješ se sa drugima?
Osoba sam koja zazire od trendova i svega što je u savremenom svijetu „must“ pa se to vjerovatno reflektira i na vrituelnu sferu mog života. Drago mi je da je primjećena introspektivna nota mojih objava jer mislim da je to segment koji, ako to možemo tako kazati, moj profil i čini autentičnim. Ne volim imperative koje nam postavlja algoritam pa moji sadržaji možda nisu česti koliko bi, prema nametnutim pravilima trebali biti, niti su možda prijemčivi u tom smislu, ali zasigurno mogu reći da su „moji“ i da ih to čini posebnima. Lični su u mjeri u kojoj želim da javnosti iznesem lično, a u osnovi svega su, pa čak i kad možda tako na prvu ne izgleda, povezani sa književnošću, kulturom ili društvenim aktivizmom.
Poezija nije samo dio moje svakodnevnice, ona je dio moga bića pa vjerujem da se to lirsko ogleda i u sadržajima. U digitaliziranoj eri u kojoj živimo, poezija je možda jedina koja još uvijek čuva tu iskonsku, urođenu, žeđ za izravnim prepoznavanjem u drugom.
Već nekoliko godina gradi se zajednica oko ovog profila i sajta. Opiši nam svoju publiku. Kakva je to zajednica? Ko najviše prati “Od malog princa?”
„Od Malog princa“ je prostor u kojem se uistinu odmaram. Tome svakako doprinose i pratioci profila, a to su uglavnom ljudi sličnih interesovanja kakva su i moja… oni koji vole kvalitetnu književnost i dobru diskusiju, koji imaju svoj stav i stoje iza njega, koji su svjesni da književnost nije prolazna kategorija koja podliježe modi, već je univerzalna, bezvremenska i neugasiva ljudska potreba. To su također i oni koji imaju svijest o tome da nas čitaocem ne čini mjesečni broj pročitanih knjiga, već spremnost da knjizi dozvolimo da nas promijeni, otrijezni, učini ranjivima, boljima, kompletnijima…
Ne bih ja ljude okupljene oko „Od Malog princa“ nazvala svojom publikom. Više su to knjiški partneri koji i moju svakodnevnicu čine ljepšom i lakšom.
Na društvenim mrežama svakodnevno smo preplavljeni sadržajem. Ti si uspjela da zadržiš autentičnost i ne dozvoliš “potrebama” algoritma, radi većeg broja pregleda, da naruši tu tvoju autentičnost. Šta je tebi važno kada pripremaš sadržaj i koliko je teško ostati dosljedan sebi?
Donekle sam kroz prethodne odgovore odgovorila i na ovo pitanje. Teško je danas ostati dosljedan sebi i u realnom, a kamoli virutelnom životu. To ponekad zaista zahtijeva borbe sa sobom iz kojih kao pobjednica izlazim tako što se ne zaboravljam konstatno podsjećati na to šta i ko su mi stvarni prioriteti. To mi je uvijek i svemu korektiv, pa i u predstavljanju na društvenim mrežama. Vrijeme provedeno sa onima uz koje ne moram birati riječi je dragocjeno i nijedan algoritam ga ne može nadomjestiti. Ljudi su navikli na princip po kojem funkcionira sadržaj na mom profilu (neobjavljivanje svaki dan, gašenje telefona kad putujem, objave fotografija godinu dana kasnije…) pa je možda neobično kad, ponekad (kao npr. za potrebe instagramskih izazova), iskoračim iz tog paterna.
Inače, princip od kojeg od početka nisam odustala, a vezan je za objave, je taj da pišem o svim knjigama koje čitam, bez obzira da li mi se dopadaju ili ne. Izostanak sposobnosti propitivanja dovodi do toga da „svi volimo sve“ i da je „sve dobro“. Nije. Ono što se meni sviđa i što mi prija ne mora nužno i nekome drugom, ali upravo to i dovodi do potrebe za objektivnošću u pisanju o knjigama. Ona je neophodna ako želimo naučiti rasuđivati. Čitam ja i „prozu u trapericama“, ali to ne znači da je svrstavam u isti koš sa visokom književnošću. Neophodno je znati uočiti distinkciju. I ne, to ne znači da trebamo osuđivati nečiji čitalački izbor. Naprosto trebamo naučiti klasificirati.
Objavila si dvije knjige poezije. Reci nam ponešto o svojim zbirkama.
Da… Nedavno je iz štampe izašla moja druga pjesnička zbirka, „Pjesme iz razbijenog ogledala“. Prethodila joj je, 2020. godine, zbirka „Recidiv“.
Preferiram da, umjesto mene, moju poeziju interpretiraju oni koji je čitaju, ali me iznimno raduje spoznaja da se neko identificira sa emocijom ili trenutkom koji je izrodio stihove, nakupine trenutaka, borbi, jecaja, pokušaja otpora i pobune…
Obje zbirke su intimističke i introspektivne, ali nisu samo moje, već su dijelom svake od nas koja se u njima prepozna. Pišem u ženskom rodu jer su suštinski posvećene ženama. Posebno su pjesme iz posljednje zbirke takve. Ona je u potpunosti posvećena Ženi u svim njenim pojavnostima, obličjima, ljubavima, snazi…
Meni je poezija lijek. Sretna sam što, čitajući prikaze onih koji su čitali zbirke, vidim da liječi i druge.
Tvoj profil ima književnokritičku dimenziju. Koliko je važno da se umjetnost, književnost tumači i da se o njoj razgovara na društvenim mrežama?
Važno je. Književna kritika je filter koji se pojavom interneta, a posebno društvenih mreža, blago zamutio pa danas skoro i da nemamo kritiku u onom obliku u kojem sam je, npr, tokom studiranja upoznala. Javno mnijenje je široko rasprostranjeno na društvenim mrežama te je, samim tim, podložno i različitim vrstama manipulacije što dovodi do toga da je i kritičko mišljenje svedeno na minimum. To se manifestira u svim sferama, ne samo književnim, pa je zaista važno, ne samo umjetnost, nego društvene fenomene uopće, tumačiti na pravi način i sa pravim ljudima.
Cijelu ovu priču o upoznavanju autora edukativnih profila pokrenula sam kako bismo, između ostalog, i istražili da li se na društvenim mrežama može nešto naučiti. Šta ti misliš? Da li na stranicama poput tvoje učimo, osim što one nude lijep sadržaj kojim potiskujemo onaj negativni iz naših algoritama?
Iskreno se nadam da je odgovor na ovo pitanje pozitivan jer jedan od ciljeva profila i jeste edukativni. S obzirom da radim u školi, povremeno pišem i o temama iz te sfere, a znam i da dio mojih pratilaca čine bivši i sadašnji đaci. Voljela bih da su tu jer im sadržaj na profilu nije samo zanimljiv, već i poučan.
Lično pratim isključivo one profile za koje smatram da mogu nadograditi moj rast i razvoj. U tom kontekstu, jasno je da vjerujem da i društvene mreže mogu biti dobar resurs za učenje i razmjenu znanja.
Ti si nastavnica jezika i književnosti u školi. Da li ti “Od mlaog princa” pomaže u nastavi i u povezivanju sa učenicima?
Nedavno sam od jedne djevojke koja odavno prati „Od Malog princa“ dobila pitanje da li sam svojim učenicima rekla da prate moje profil ili su me pronašli sami i da li mi smeta to što me prate. To je svakako bilo jedno od onih dobrih pitanja o kojima valja razmisliti, ali moj odgovor je nesumnjivo bio da mi ne smeta. Nisam im rekla da me prate, možda sam nekada na časovima spominjala da pišem o knjigama, a onda je krenulo… znamo već kako to ide, od jednog do drugog. Svoje učenike poštujem i nastojim biti nastavnik koji podučava primjerom. U tom smislu im želim približiti i oglašavanje na društvenim mrežama jer, istini na volju, od njih pobjeći nećemo. Stoga smatram da im trebamo ukazivati na to kako u javnom prostoru mogu sebe predstaviti u pozitivnom svjetlu. Neke od mojih učenica su već napravile vlastite bukstagrame, neke su kreirale lektirne vlogove, često i u učionici razvijamo dijaloge na teme koje pokrećem online… tako da, suštinski, da „Od Malog princa“ pospješuje moju komunikaciju sa učenicima.
Za nas koji pratimo tebe i profile poput tvojih – šta bi bila tvoja univerzalna poruka?
Poruka kojoj se i sama svakodnevno vraćam je ta da nikada ne prestanemo tragati za znanjem. Ono danas jeste dostupnije no ikad, ali upravo se u tom mnoštvu i krije pravi izazov: u moru svega, ostati svoj i dosljedan sebi. Iznad svega, ostati čovjek jer bez toga sve drugo gubi smisao.
Svakako da trebamo ići u korak sa vremenom, ali, uprkos ubrzanom tehnološkom razvoju, ne smijemo okrenuti leđa knjizi. Ona je oduvijek bila, i vjerujem da će zauvijek ostati, čovjekova najvjernija saputnica. Stoga, neka univerzalna poruka za sve nas bude ta da je knjiga naše prvo utočište. Ne zaboravljajmo je.
