U tom prostoru susreta razuma i vere, posebnu ulogu ima i fotografija kao način da se uhvati trenutak, svetlo ili pogled. Razgovor koji sledi je poziv na promišljanje: o znanju, veri, gradu, ali i o onome što nas, često neprimetno, oblikuje iznutra.
Spojili ste hemiju i islamsku teologiju. Verner Hajzenberg i Frensis Bekon su, svaki na svoj način, pisali o tome da površno znanje udaljava od Boga, a dublje ga približava. Da li se u Vašem ličnom iskustvu susreta nauke i vere ta misao pokazala kao istinita i gde Vi danas vidite granicu između znanja i vere?
Da bi čovjek pokušao da razume sebe, mora poznavati svijet oko sebe. Sve nauke, pa i egzaktne, objašnjavaju vjeru i zapravo su u službi vjere, samo zavisi iz koje se perspektive posmatra. Samo spoznaja i znanje može približiti Bogu, pa zato ne mogu reći da hemija i vera nisu u istoj razini. Mnogo Kuranskih ajeta i hadisa sam razumjela baš iz naučnih zakona i širina nauke mi je samo više produbila promišljanja koja su me sve više tjerala na izučavanje o svijetu oko mene i u meni samoj. Mislim da je problem u savremenom svijetu, posebno u našoj sredini, taj, što, pokušavamo da ukalupimo i profilišemo ljude kroz jednu sferu, kao da je čovjek samo jedna matrica, a zaboravljamo da su, nekada, veliki mislioci i intelektualci bili poznavaoci mnogih nauka, lekari, pjesnici, filozofi, hafizi Kurana i hadisa i mnogih vjerskih znanosti. Često mislimo da ako mi nešto ne možemo da uklopimo, da je nesklopivo, ako nama nije jasno i ne znamo, ne znači da je nešto nepotrebno i beskorisno znanje. I, da, zaista je tako, površno poznavanje svega onoga oko nas, pa i nas samih, udaljavaju čovjeka od Izvora, odnosno od Boga.
Kako Vi lično doživljavate islamsku teologiju u savremenom svetu?
Savremeni svijet i ,,New age“ era je potpuno potisnula duhovnost iz života čovjeka, stavljajući u fokus sve ono što je prolazno, materijalno i potrošno. Posebno u ovom vremenu, ulema, odnosno, ljudi od znanja i zvanja treba da budu okupljeni oko Izvora i Izvornih i fundamentalnih vrijednosti. Postojanje mnogo pravaca, frakcija i različitih pristupa vjeri, dovelo je do pojave neslaganja oko onoga što ne bi trebalo biti. Sve nauke, pa i islamska teologija su, danas, vrlo pristupačne za inforimisanje i izučavanje, zato je neophodno da čovjek ima učitelja kako ne bi lutao i nailazio na pogrešne informacije i tumačenja vjere. Islam je vjera, a nauka je nešto drugo. Islam je život, a nauka treba da nam olakšava život i približi Bogu, drugim ljudima i onima koji drugačije misle. Nauka treba da nam približi i olakša putovanje, zato je, kao što rekoh mnogo bitan Učitelj, jer gugl i AI podaci nisu selektivni, nisu uvijek validni. U vremenu kad svi misle da sve znaju, a malo izučavaju i istinski studiraju vjeru, Islamska teologija se susreće sa istim izazovima.
Fotografija zauzima važno mesto u Vašem izrazu. Šta Vas najčešće „zaustavi“ da zabeležite jedan trenutak?
Fotografija je ono što mi trenutno nedostaje. Ja sam majka troje male djece, koji su praktično, svo troje bebe, i moje vrijeme je podređeno njima i njihovim potrebama. Fotografija me, najviše, podstakla da pišem, zapravo. Jedno vrijeme je u našem gradu postojala nekolicina fotografa amatera koji su svakodnevno fotkali grad, neke momente koji su specifični i, imala sam utisak, mnogi su s ičekivanjem čekali kraj dana da podijelimo fotke na društvenim mrežama. Ja kod fotografije volim pozadinu, ne toliko sadašnji trenutak, zato nisam ni umela da fotkam portrete kao mnogi fotografi. Volela sam staru arhitekturu, vrata, prozore, ulice. Volela sam da fotkam grad kad se budi, utone u noć, kad se mijenjaju godišnja doba. Posebna priča i ushićenje je kad uhvatim trenutak kad ljudi razgovaraju, ne kad poziraju, kao što rekoh, to nisam nikad posebno umela, iako sam imala vrhunski fotoaparat. Fotografiju me naučio da oživim moj brat, rahmetli Ešref Džanefendić. On je po mom mišljenju, bio majstor mnogih stvari pa i fotkanja. On je s toliko pažnje posmatrao šta fotka, uglove, momente. To je jedna, već, posebna priča. Nisam nikad bila profesionalac, ali sam na neki način bila popularna jer sam fotografijom u kombinaciji sa stihovima, oživljavala ljubav u srcima drugih. Mnogo toga bi me zaustavilo da fotkam, najviše misao „šta li se istinski krije iza objekta koji fotkam“. Posebno sam volela da fotkam dok bi šetala sa svojom prijateljicom i to me dodatno ispunjavalo. Jer sve u životu što radimo treba da nas približi ljudima a ne udalji, a mene je fotografija stvarno uvezala sa mnogo ljudi.
Napisali ste i objavili dve knjige poezije, a sada je u pripremi promocija druge. Kako izgleda Vaš unutrašnji proces pisanja, šta Vas pokreće?
Pisanje poezije je nešto što ne možeš da odradiš u trenutku kad ti želiš. Bar u mom slučaju. Pisanje kod mene se javlja u momentu dubokog promišljanja, samoispitivanja, intenzivnih emocija, a mnogo pesama sam napisala slušajući priče drugih ljudi i onda bih njihove emocije i poimanja određenog stanja, pretočila u riječi. To je nešto što bi jednostavno moralo da poteče kroz mene. Pokreću me razgovori. Bilo s drugima ili samo proispitivanje i traganje.
Da li je poezija za Vas bliža veri, nauci ili nekom trećem prostoru sopstva?
Poezija je jedna posebna ljubav i način mog doživljaja života. Poezija uvezuje sve i oslobađa od svega. Kao što je rekao jedan nemački knjževnik – Književnost je ta koja nas podučava životu. I zaista je tako. Kroz knjige, zapise, riječi čovjek nauči da sebe artikuliše i nazove neke stvari pravim imenom. Približava čovjeka njemu samom, pa je samim tim jedna nit koja uvezuje i opisuje čovjeka a da on nije svijestan da je čovjek samo levak kroz koji se prosipa, samo zavisi od čovjeka šta će on izabrati da filtrira i pusti da teče kroz njega.
Kako pronalazite balans između znanja, vere i kreativnosti, a da nijedno od toga ne potisne ono drugo?
Ne postoji balans. Jednostavno, sve sam to ja, i sve je to dio mene. U zavisnosti šta oživi u trenutku, to sam. Jer, sve što ste spomenuli, su samo alati kojima čovjek ispunjava sebe i svoj život. Mene sve to podsjeća da sam živa i da živim. Ovdje smo svi sa misijom, a najvažnija je da upoznamo sebe, a to postižemo sa upoznavanjem drugog i drugačijeg, sa otkrivanjem nekih, do sada, nepoznatih svijetova, naučnih misterija. Po prirodi sam jako radoznala, tako da me otkrivanje novih znanja, izučavanja vjerskih znanosti, čitanje, pisanje, fotkanje, ispunjava i biva moja doza smisla postojanja i samo tako ja bivam u balansu.
Postoji li neka tema ili pitanje kome se uvek vraćate, bilo kroz nauku, teologiju ili poeziju?
Da. To je kako sve to prenijeti drugom, podučiti ga, natjerati ga da misli, osjeća. Metode kako podučiti nekog mi je posebna dimenzija, kojoj se iznova vraćam i dopunjavam jer i sama se trudim da svakog dana naučim nešto novo. Jer, znate, sreća, znanje, uspjesi, lijepa riječ, sve to bi bilo obesmišljeno da nemate s kim da podijelite. Znanje sa mlađima, lijepu riječ sa onima koji je vole, sreću sa onima koji druge i drugačije vole. Počinjemo sve slabije da pričamo otvoreno jedni s drugima a kamoli da smo istinski posvećeni onome preko puta. Kao neko ko podučava djecu, najveći izazov mi je bilo naći pristup i ono što je njima fokus da bi preko toga im prišla. Obrazovanje je postalo puko kopiranje informacija a sve manje odgoj i vaspitanje a ponajmanje to da djeca vide prijatelja i istinskog učitelja u nastavnicima. Tako da tema kako djecu ponovo uključiti je jedna posebna sfera kojoj se svakodnevno vraćam.
Koliko je Novi Pazar uticao na Vaše interesovanje za veru, znanje i umetnost i šta Vam ovaj grad i danas znači?
U Novom Pazaru se rađa život i on je još uvijek jedan od onih gradova koji imaju dušu, živost a u isto vrijeme sve ono što ga stavlja na margine onih gradova koji su neprihvatljivi za život. Novi Pazar je mnogo više od svega onoga što napišemo ili kažemo kad nas obuzme radost, nostalgija, tuga, poraz. Rođena sam i živim u Pazaru i nikad nigdje drugdje ne bih mogla da živim i budem to što jesam.
U razgovoru sa Zilhom, shvatila sam da vera ne počinje niti se završava tamo gde prestaje znanje, nauka i činjenice. Naprotiv, one se susreću u čoveku koji ima hrabrosti da zagleda dublje ispod površine i ostane otvoren prema svetu u kome živi, prema drugome koga susreće i prema Bogu kome teži.
Do sledeće kafe neka nam znanje bude alat do samopoznanja, i upoznavanja i nauke i Boga.
Marija Veselinović rođena je u Novom Pazaru. Farmaceutski tehničar po struci, urednica portala Tamni Vilajet. Saradjuje sa više medija i časopisa (Blagodarje, MediaSfera, Kinonija). Piše o teologiji, psihologiji, filozofiji i književnosti.
TAKT je i na Jutjubu, pratite nas OVDE.
Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i TikToku. Imate prijedlog teme ili želite podijeliti svoju priču? Javite nam se na redakcija@taktinfo.rs
