Četvrti je dan od žurke pod šatorom koja se dogodila u Požegi. Povod je bio dosadan – asfaltiran je još jedan put. To bi, u normalnoj zemlji, trebalo da bude obična stvar, a ne spektakl. I bio bi to zaboravljen događaj da nije bilo gostiju – i izbora pjesama. Zahvaljujući tome, ta žurka je istog dana postala najzapaženija na Balkanu. Možda i do Turske.
Više nije iznenađenje kada predsjednik posegne za šovinizmom svaki put kad se u narodu probudi neka ideja zajedništva, kada se pojavi nešto lijepo što spaja građane Srbije bez obzira na nacionalnost. Ali ovo sada bilo je posebno nisko – moralno dno. Bez protokola, bez šminke. Tačno onako kako režim danas izgleda: jadno.
Žurka se desila. Predsjednik države bio je na njoj. A pjevale su se pjesme koje veličaju ideologiju odgovornu za masovna stradanja Bošnjaka u bivšoj Jugoslaviji. I onda – muk.
Začuo se i stih: da se Turkinja klela pored džamije kako je samo Srbina voljela. I opet – muk.
To je ono što iznenađuje. Čudno je da nas i dalje iznova zatekne ono što režim već godinama radi. Ali razumljivo je – jer smo ljudi. Zaboravni, umorni, zatrpani svakodnevnicom.
Da nam je polazna tačka promišljanja o ovoj vlasti njihovo nepriznavanje genocida u Srebrenici, prešutno odobravanje skandiranja „nož, žica, Srebrenica“ na gotovo svakoj utakmici, pjevanje šovinističkih pjesama u pribojskim kafanama od strane policajaca – ova vlast više ne bi postojala. Bila bi samo fusnota.
Ali mi zaboravljamo. I tako danas dobijemo Turkinju pred džamijom i još poneku pjesmu za čašćavanje.
Četiri su dana prošla od pjesama koje su na najgori mogući način uvrijedile Bošnjake i žene, i koje su emitovane pred očima cijele zemlje. A od državnog vrha – muk.
Redom su sve političke i vjerske organizacije Bošnjaka uputile saopštenja, izrazile zgroženost. Ali ništa. Niti izvinjenje, niti izjava, niti pokušaj odgovornosti.
Predstavnici Bošnjaka s kojima predsjednik ima fotografije bliskosti – oni koji mu pišu molbe za trotoare i deponije – nisu ga uspjeli nagovoriti da izgovori jedno obično: „Izvini.“ Tri dana kasnije – i dalje muk.
U ovakvim situacijama, glavni lik priče – predsjednik – obično ode među narod, izrazi povrijeđenost jer ga zovu raznim imenima, i zatim izvede neki “herojski” potez koji skrene pažnju. I narod zaboravi.
Ali – šta bi se desilo kad bi glavni lik u ovoj priči bio narod?
Zamislimo: predsjednik dolazi u Novi Pazar, a narod – ništa. Kaže: „Riješićemo Golo brdo“, a narod mu odgovara: „Nisi nadležan.“ Kaže: „Sredit ćemo kanalizaciju“, a narod kaže: „Ne sređujete vi nama ništa. Ne privatno. Sređujete državu – onu u kojoj godinama pliva izmet nakon kiše, a vi tvrdite da je volite.“
Šta bi bilo kad bismo mu zaista okrenuli leđa – jasno, tiho, odlučno – i rekli da nećemo stati dok se suštinske promjene ne dese? Dok ne budemo poštovani. Dok ne prestanemo biti moneta za skretanje pažnje sa stvarnih problema.
Šta bi bilo kada bismo prestali biti zaboravni? Kada bismo pogledali stvarnost – bolnice u kojima se liječimo, škole u koje šaljemo djecu, ulice po kojima hodamo, nadstrešnice koje padaju?
Šta bi bilo – kada bismo bili slobodni?
Tada ne bismo na nacionalnoj frekvenciji gledali predsjednika kako čašćava muzičare dok pjevaju šovinističke pjesme. Gledali bismo sebe – kako radimo na boljoj državi. Ne bismo gubili ni vrijeme, ni živce, ni dostojanstvo na ovo danas.
Četvrti je dan od vrijeđanja Bošnjaka. A ja – prvi put – osjećam da imam pravo da kažem predsjedniku:
Nisi nadležan ni za izvinjenje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku medija TAKT.
