Aida Tule je psiholog, edukator, trener. Više od jedanaest godina radi u oblasti primijenjene pozitivne psihologije kroz edukaciju i savjetovanje. Djeluje širom BiH u vladinom i nevladinom sektoru, kao i u zemljama EU. Aktivno piše i drži seminare na bosanskom, njemačkom i engleskom jeziku. Autorica je knjige “Arhitektura duše”. Nedavno je gostovala u Novom Pazaru gdje je u Klubu heroja govorila na temu „Kako osnažiti psihološki imunitet“. Željeli smo nastaviti druženje s njom i saznati više o izazovima današnjeg „modernog“ društva, zvanog „udaljavanje“ – šta su uzroci i kako pobijediti taj izazov – odgovore pročitajte u ovom razgovoru.
1. Koliko je čovjeku kao društvenom biću potrebna komunikacija za njegovo psihološko zdravlje?
Komunicirati znači pustiti drugima da nas upoznaju i dozvoliti izgradnju obostranog vezivanja i razumijevanja. Ovaj proces svakako podrazumijeva da prvenstveno sami sebe poznajemo u nadi da će nas i drugi upoznati, što uključuje iskrenu i jasnu razmjenu osjećaja, misli i ideja. Ljudi imaju izuzetno jaku potrebu da s drugima dijele informacije i da dobiju povratnu reakciju. Sam čin komuniciranja ne bi imao smisla ako ne bismo imali druge da nas čuju, u još boljem slučaju da nas slušaju i razumiju. Bezbrojne naučne studije pokazuju da vještine komuniciranja, u šta spada i aktivno slušanje, uveliko doprinose ljudskoj sreći, zadovoljstvu i uspjehu u životu. Možemo se svakodnevno uvjeriti da mnogi frustrirajući i bolni momenti, nisu ni manje ni više nego rezultat slabih komunikacijskih vještina. Međutim, kad razmišljamo o komunikaciji mi je često svodimo u okvire razgovora među ljudima tj. verbalne komunikacije zaboravljajući da se ona odvija u raznim oblicima i na različitim nivoima. Mi uvijek komuniciramo, 24 sata, čak i kad spavamo, pa čak i kad šutimo mi govorimo svojim licima, očima, stilom odijevanja, uređenjem kuće ili odabirom prijatelja. Možemo reći da je komunikacija za psihičko zdravlje isto što je disanje i oksigen za pluća. I nisu samo ljudi obdareni tim sposobnostima, znamo da biljni i životinjski svijet komunicira na sebi svojstven način s ciljem da održe svoje životne zajednice funkcionalnim. Nalazimo da nam Uzvišeni Gospodar Allah dž.š. u Kur’anu kazuje o jednom mravu koji se obraća jasnim govorom skupini mravi slikajući njihovu složnost i brigu jednih prema drugima, ali nam također daje i druge primjere u kojima otkrivamo ljudsku nepromišljenost u komunikaciji. Jedan takav primjer je kada se čovjek prihvata obaveze vođenja brige o planeti, dok tu istu obavezu mudro odbijaju nebesa i brda.
2. Kako biste Vi, sa psihološke tačke gledišta definisali udaljavanje čovjeka od društva, porodice i prijatelja?
U ljudskoj psihi postoji nesklad u odnosu između onoga što jesmo i onoga što dopire do nas iz svijeta koji nas okružuje. Sklad unutar nas je potreban da bismo našli sklad s onim što je oko nas, a da bismo postigli to stanje neophodan je kontinuiran i nadasve iskren rad na sebi. U prilog ovoj teoriji idu brojne psihološke analize ljudske ličnosti, ali i hadis Božjeg Poslanika Muhammeda a.s. u kojem kaže: “Vjera je lijep savjet” ( “Ed-dinu Nasiha”). Da bismo shvatili pojavu nesklada, a time i otuđenosti modernog čovjeka, bitno je da shvatimo proces savjetovanja. Savjet je jedan oblik komunikacije koji uključuje pojam aktivnog slušanja drugih u momentu kad imaju potrebu da podijele svoj problem, iskustvo ili razmišljanje. A stanje slušanja je stanje obraćanja pažnje na ispravno razumijevanje drugog. Riječ pažnja, ili obraćanje pažnje, od ključne je važnosti. Na engleskom pažnja – attention, dolazi iz latinskog attendere što znači pružiti ili poslužiti nekoga nečim, tako da je pažnja nastojanje da dotaknemo nekog drugog ili da pružimo ruku prema drugima, te da pri uspostavljanju kontakta s drugima otklonimo prepreke koje su u normalnim okolnostima za očekivati. Aktivnim slušanjem ili savjetovanjem, kako to Poslanik a.s. kaže, mi stvaramo sklad i približavamo se sebi, drugima i onome što nas okružuje. Iz ovoga bi se dalo zaključiti da je definicija vjere stvaranje sklada kroz približavanje ljudi svemu onome što je Uzvišeni Gospodar stvorio, a da je definicija otuđenosti, sa psihološkog i vjerskog aspekta, odsustvo sklada unutar čovjeka, pa tako i odsustvo sklada čovjeka s njegovim okruženjem, bilo da su to ljudi u pitanju ili eko-sistem. Onog momenta kad je čovjek prestao da sluša i osluškuje, a počeo da se razbacuje pričom, narušio je ravnotežu stanja na planeti koju je lakomisleno preuzeo u emanet.
3. Šta je glavni uzrok tog udaljavanja čovjeka od društva?
Mislim da glavni uzročnik otuđenosti leži u (ne)uređenosti društvenih prilika koje se postepeno prenose na unutrašnje stanje čovjeka i shodno tome mijenjaju međuljudske odnose. Razlog ovakvom posmatranju problema otuđenosti možemo naći u zanimljivom podatku da su prve Freudove i Jungove psihoterapije nastale krajem 19. i početkom 20. stoljeća kada je došlo do intenziviranja ljudskog angažmana u neprirodnim i stresnim uvjetima kao što su fabrike i gradski poslovi. Stres i pritisak se odrazio na njihovo psihičko zdravlje i uslovio promjenu u načinu življenja i pogleda na prioritete. Na osnovu novog uređenja društva prioritet je postao novac tj. materijalna dobit (kuća, auto, odjevni predmeti, i druge propadanju podložne stvari), a do toga se dolazilo “opsesivnim” čuvanjem radnog mjesta. Došlo je do uživljenosti u obaveze i poslove. Danas su te posljedice daleko veće uzimajući u obzir nezaobilaznu činjenicu zloupotrebljenosti ljudskog potencijala u “igru” koja se zove proizvodnja izmišljenih potreba od kojih rijetki u “vrhu” imaju koristi. Čovjek danas prodaje neprocjenjivu blagodat vremena za nešto što malo vrijedi i što se bez prestanka vrti u začaranom krugu. Tako da nije začuđujuće što smo u zadnjih sto godina materijalno napredovali, a psihički zakržljali. Gledajući sa aspekta psihologije, otuđenost je nastala iz psihičke neuravnoteženosti, bespomoćnosti, nesposobnosti da volimo život i da mu se radujemo, nedostatka smisla življenja i nadasve nedostatka autentičnih stavova, mišljenja, osjećaja, pogleda na svijet. Živimo u društvu čiji članovi kolektivno posuđuju emocije i stavove, tako smo svi kolektivno tužni ili radosni zbog nečega, ili svi kolektivno nešto osuđujemo ili ne osuđujemo. Rijetki su oni koji će se usuditi da drugačije razmišljaju ili osjećaju. Problem otuđenosti u Bosni i Hercegovini je znatno porastao nakon rata, tako da je bitno uzeti u razmatranje djelovanja ratnih neprilika na psihičko stanje, kao i da je pored genocida u planu bilo stvaranje duševnih “masovnih grobnica” kroz nanošenje psihičke boli. Nastalo je veliko nepovjerenje čovjeka prema čovjeku, bilo da je to u pitanju komšija ili neko blizak. Ali, ne smijemo zaboraviti i period prije rata u kojem se, općenito na prostoru Balkana, živjela jedna krajnost u kojoj nije bilo uspostavljene ravnoteže tj. zdrave distance i čuvanja privatnosti. Poznato je da smo imali sistem “mahalanja” i da je mentalitet ljudi bio na nivou zadovoljavanja vlastite radoznalosti tražeći da se “ubije” koji sat slobodnog vremena ili dajući mozgu lažan osjećaj da sakuplja “vrijedne“ informacije. Stoga se otuđenost može posmatrati kao rezultat neposjedovanja elementarne kulture ljudi koji narušavaju naš kućni red u ime rodbinskih ili komšijskih veza. Istraživanja su pokazala visok nivo stresa kad je u pitanju zadiranje u privatnost, te uslijed pritiska i nesposobnosti nošenja s frustrirajućim situacijama, čovjeku je najlakše da se zatvori unutar svoja četiri zida. Koliko je privatnost bitna, govori kur’anski ajet u kojem Svevišnji daje definiciju vjernika i kaže: “Vjernik je onaj koji dostojanstveno prođe pored onoga što ga se ne tiče!” Ljudi na ovim prostorima, prošli su jedno destabilizirajuće iskustvo, te psihički teško podnose zahtjevnost koju podrazumijevaju međuljudski kontakti i komunikacija. Na neki način, došlo je do jednog nezdravog odbrambenog mehanizma i do jednog “NE” otvaranju sebe drugima kao vid bijega od neiskrenih ljudi i lažnih dušobrižnika.
4. Koliko današnja tehnologija (mobilni, internet) utječe na smanjenje komunikacije među ljudima?
Ne možemo reći da današnja tehnologija smanjuje komunikaciju jer su to sredstva koja se smatraju autoputem ljudske komunikacije, život nam uz medije bukvalno projuri pred očima bez da ga istinito proživimo. Međutim, možemo govoriti o riziku brze vožnje i nedostatku blizine među silnim prijevoznim sredstvima na tom putu. Jednostavno rečeno, pitanje je šta dobivamo tom komunikacijom, a šta gubimo!? Mnogi ljudi danas žive svoje živote u medijima. Šta ovdje reći o životima u kojima fikcija nadvlada stvarnost? Današnji čovjek je razvio odlične sisteme komunikacije putem moderne tehnologije i usavršio se u skoro svim mogućim marketinškim tehnikama do te mjere da jedna osoba jednim klikom u par sekundi utječe na milijune drugih. Postoji ogroman broj ljudi koji primaju vijesti o dešavanjima na Tibetu, a da ne znaju pokazati na geografskoj karti gdje je taj Tibet, kao što postoji veliki broj ljudi koji šalju na stotine e-mailova o dobročinstvu, a da sami ne urade ni jedno. Sa pojavom poplave informacija putem svih vrsta medija, susrećemo se na prvom mjestu sa osjećajem prezasićenosti uslijed ograničenosti umnog kapaciteta da poduzme nešto sa svim tim informacijama, a ono što ide uporedo s tim je lažan osjećaj činjenja ili djelovanja. Baš kao što i djeca gledajući filmove, u kojima glavni akteri njihovog uzrasta planinare ili se bave nekim drugim oblikom sportskih aktivnosti, zadovolje potrebu za kretanjem i djelovanjem kroz pasivno posmatranje, tako i odrasli zadovolje potrebu da posjete prijatelja, obiđu bolesnog, ili pomognu starom čitanjem ili gledanjem takvog sadržaja. Britanski lingvisti upozoravaju da mladi, iako razumiju puno više riječi, u svakodnevnom govoru koriste uglavnom oko 800 njih. Tinejdžeri troše sve više vremena na komunikaciju preko elektronskih medija i SMS poruka čija su osnovna načela – što brže i što kraće. Velika je razlika između normalnog razgovora i putem tih medija. S rječnikom od 800 riječi imat će ogromnih problema na poslu, a mladi bi u dobi od 16 godina morali imati rječnik od oko 40 hiljada riječi. I ne samo da će imati problema oko zapošljavanja, već i prilikom razgovora s onim dijelom populacije koja nije upoznata s online-sms rječnikom, a to su stariji članovi društva.
5. Da li je komunikacija putem telefona, mobilnog i interneta dovoljna za čovjeka?
Prema nekim podacima, 93 posto dojma koji ostavljamo na druge temelji se na govoru tijela, a ne na temelju toga šta vam neko kaže. Putem moderne tehnologije mi dobivamo nekih varljivih 7 posto osobe s kojom razgovaramo. Da li nam je dovoljno tih 7 posto da bismo bili psihički i intelektualno zadovoljni sa uspostavljenim kontaktom!? Ili da bismo izgradili povjerenje!? Ljudski mozak je programiran da mora imati cjelovitu sliku onoga što percipira od podataka iz okruženja. Ukoliko ne dobije potpune informacije sklon je da sam izmisli dijelove slike koje nedostaju. Koliko će biti tačne Mi ćemo na Instagramu, messengerom, e-mailom, ili pak sms-om dobiti neke male djeliće informacija o osobi s kojom razgovaramo, ali ćemo vođeni ljudskom prirodom nastojati da dobijemo cijelu sliku makar je morali izmisliti u glavi. Ovdje često igraju veliku ulogu predrasude, stereotipi, učenje kroz iskustvo, te ono što želimo ili ne želimo da vidimo. A to su, svakako, prepreke na putu da se izgradi kvalitetna međuljudska veza.
6. Koliko posvećivanje ljudskoj individualnosti utječe na društvo?
Kako bi izgledalo društvo u kojem se njegovi članovi ni po čemu ne bi razlikovali? Poslanik a.s. nije mijenjao unikatni potencijal ljudi koji su ga okruživali, svako je bio prepoznatljiv po svojim jedinstvenim karakteristikama ličnosti. Međutim, on je znao vješto da ih usmjerava shodno njihovim potencijalima, tako da doprinose kolektivnom dobru. To vam je kao odnos dirigenta i orkestra. Cilj im je da odsviraju odabranu simfoniju, ali s različitim instrumentima da bi simfonija dobila na svojoj ljepoti i bogatstvu poruka koje nosi sa sobom.
7. Šta je ono što biste Vi kao psiholog poručili ljudima koji se svakim danom sve više udaljavaju od društva pod izgovorom da se nema vremena ili da je dovoljno s nekim obaviti razgovor?
Ljudski dodir i blizina su još uvijek najsnažniji komunikatori i ne mogu se zamijeniti nikakvim elektronskim prijenosima. Pogrešno je reći da se nema vremena, vrijeme je uvijek tu, ono nikud ne ide. Na nama je da odlučimo u šta ga je vrijedno uložiti.
