Galerija Multimedijalnog centra Novi Pazar osnovana je 1963. godine, i u to vrijeme je nosila naziv „Sopoćanska viđenja“. Od svog osnivanja do danas, kroz programe realizirane u njoj, afirmiran i predstavljen je veliki broj umjetnika, a mjesto je okupljanja kreativaca kroz kolonije i druge tradicionalne manifestacije. O radu, timu i projektima, razgovarali smo s urednicom programa u Multimedijalnom centru, Amrom Hodžić Jejna. Ona je u razgovoru za TAKT istakla važnost rada galerije kao centralnog mjesta za umjetnike, koji su, ne samo iz Novog Pazara već iz cijelog Sandžaka, ostalih gradova Srbije i šire.
Ko su pokretači osnivanja galerije i kada se formirala likovna scena na ovim prostorima?
Godine 1963. formirala se novopazarska likovna scena, a kasnije je samo jačala. Tada su svoj doprinos njenom osnivanju dali prvi likovni umjetnici koji su završavali više škole i akademije umjetnosti. Neki od njih su: Muriz Čoković, Tarik Hodžić, Muharem Radetinac Raf, a kasnije Džengis Redžepagić, Veselin Nišavić, Muhamed Đerlek Max, Halko Halilović i drugi. Nažalost nisam do sada vidjela neku dokumentaciju historijata nastanka likovne scene u Sandžaku, osim fotografija iz arhive, tako da sve ovo što govorim, zapravo prenosim informacije dobijene u neformalnim razgovorima sa starijim kolegama.
Po njihovim riječima i starim fotografijama, izložbe su se održavale u sadašnjem foajeu Kulturnog centra i u Domu vojske, tako da praktično galerija nije počela sa svojim ozbiljnijim radom sve do 1976. godine. Te godine osnovana su „Sopoćanska viđenja“ kao sveobuhvatna kulturna manifestacija, koja je, između ostalog, obuhvatila i likovnu koloniju, ali i književne susrete i izdavačku djelatnost. To je godina u kojoj zvanično počinje rad galerije „Sopoćanska viđenja“, također u prostorima Doma kulture „Oslobođenje“. Još se kao dijete sjećam da je galerija bila u dijelu gdje je sada matična služba u opštini. To je bio predivan prostor, s ogromnim izlozima i s ulice su se mogli vidjeti umjetnički radovi. Nekako taj prostor ni dan danas ne možemo da prežalimo što više nije galerija. Nakon tog prostora galerija je izmještena u foaje, gdje je dugo funkcionirala na prostoru koji je kvadraturom ne veći od polovine današnje galerije.
Kada je galerija krenula da mijenja izgled?
2008. godine Džengis Redžepagić, koji je tada bio urednik likovnog programa i direktor Doma kulture „Oslobođenje“, kako se tada zvao Kulturni centar Novi Pazar, riješio je da sa Murizom Čokovićem pokrene jednu priču renoviranja prostora galerije i odvoje je kako bi na neki način ona dobila svoj oblik. Novoj galeriji dat je naziv Multimedijalni centar, a njegovo zvanično otvaranje, kao nastavka galerije „Sopoćanska viđenja“, bilo je 2008. godine u februaru i koliko se sjećam za otvaranje je bila planirana samostalna izložba slika Hilmije Ćatovića, kao prva izložba u novom prostoru. Međutim, iz tehničkih razloga, ipak je realizirana u Bošnjačkom nacionalnom vijeću.
Koji su najznačajniji projekti galerije?
Kolonije su najvažniji i najobimniji projekti galerije, a ujedno su i najsloženije za organizaciju. Galerija realizuje i druge projekte kao što su likovni saloni, u okviru kojih imamo Jesenji likovni salon koji se održava svake godine u novembru i Likovni salon mladih koji se održava u aprilu ili maju bienalno. To su klasične kolektivne izložbe koje su praćene nagradom. Imamo i manifestacije koje nisu primarno naše, ali smo im domaćini, a to su izložbe Sandžačkog udruženja likovnih umjetnika i Novopazarskog udruženja likovnih umjetnika Sopoćani koje se održavaju svake godine. Postoji još par izložbi, kao što je Ramazanart koji se s vremena na vrijeme održava zavisno od vremenskih uslova. To je prodajna izložba koju organizujemo u mjesecu Ramazanu i tokom ljeta je to bilo lahko jer može da se realizuje na otvorenom, a kako se Ramazan pomjera ka hladnijim mjesecima, malo drugačije ćemo ubuduće koncipirati cijeli događaj. Generalno to su neke naše najznačajnije likovne manifestacije. Naravno, u galeriji ima još puno kolektivnih izložbi u toku godine, recimo Foto kino klub Novi Pazar je udruženje iz Novog Pazara koje ima svoju izložbu fotografija krajem godine, ali i mnogi drugi projekti koje organizujemo s kulturnim ustanovama iz drugih gradova, ambasadama i nevladinim sektorom. Imali smo nedavno i humanitarnu izložbu Umjetnici za Sandžak i to je bio sjajan projekt. Prije toga imali smo i drugih humanitarnih izložbi, ali to su sporadične manifestacije koje ne spadaju u redovni program. Zbog toga i podvlačim da su kolonije, kao i dva salona koja realizujemo u kontinuitetu, najznačajniji projekti galerije.
Kada su nastale kolonije i na koji način funkcionišu?
Godine 1976. počinje s radom kolonija „Sopoćanska viđenja“ i od tada nije se prekidala nikako, čak ni devedesetih kada je bio ratni period, niti 2020. godine u toku pandemije, jer je njen značaj širi od pukog okupljanja umjetnika…
Druga kolonija „Sandžak inspiracija umjetnika“ postoji već 20 godina. Osnovana je 2001. godine, dok je urednik galerije bio Džengis Redžepagić. Obje kolonije su nam baza za veliki dio toga što radimo kasnije u toku godine, jer kada u našu sredinu dolaze neki novi ljudi, otvaraju se i novi vidici. Neretko se desi da i umjetnici dođu s dozom predrasuda u naš kraj. Na žalost i valjda pod utiskom medija stvore te predrasude, budu uplašeni u početku jer ne znaju gdje dolaze, međutim svi se u svoja mjesta vraćaju prezadovoljni jer mi smo prije svega kao grad poznati kao dobri domaćini, a drugo, naš tim se trudi da cjelokupan program organizuje kvalitetno i profesionalno. Cilj nam je, prije svega, da se umjetnici druže, ostvare komunikaciju, zbliže, upoznaju Sandžak i da im Sandžak ostane kao inspiracija za dalje radove. Da i mi ostvarimo komunikaciju sa svima njima i nakon kolonije uglavnom i nastavimo saradnju. Nadam se da će obje nastaviti da rade intenzitetom kojim su radile do sada. Broj učesnika varira od 9 do 11, 12, tako da to nisu velike kolonije u kojima je teško održati ljude na okupu i zbližiti se s njima. Prepoznali smo da je broj umjetnika koje pozivamo idealan jer budu upućeni jedni na druge, više komuniciraju međusobno i učvrste kontakte.
„Sopoćanska viđenja“ se organizuju u motelu „Sopoćani“, nadomak manastira, dok se „Sandžak inspiracija umjetnika“ organizuje u Turističkom naselju „Ras“ na Pazarištu. Učesnici nemaju obavezu da završe radove tokom kolonije, jer kao što rekoh, cilj nam je da se druže, da komuniciraju i ostvare saradnju. Radovi nastanu na ovim prostorima i ako se desi da nisu u toku kolonije završeni, umjetnici ih pošalju kasnije. Zaista se nikada nije desilo da neki umjetnik ne pošalje svoju sliku. U kreativnom radu nema pritiska, zbog toga je umjetnicima data sva sloboda u izrazu, temi i dinamici rada.
Što se organizacije samostalnih izložbi tiče, uglavnom pozivamo umjetnike iz drugih gradova i država koje smo upoznali kroz boravak u koloniji ili preko nekih drugih događaja u galeriji. Kroz te kontakte napravili smo saradnju s ljudima koji vode galerije, kulturne centre širom zemlje, tako da, kao što sam već naznačila, same kolonije su najmanje okupljanje umjetnika da slikaju, već zapravo služe da širimo mreže upoznavanja, za pravljenje interakcije između lokalnih umjetnika i umjetnika sa strane, kao i za širenje vidika i pravljenje nekih novih prilika za naše umjetnike da negdje odu i predstave se. Rijetko se pruži prilika da se na ovaj način priča o kolonijama. Uobičajeno je da cijela priča o njima bude svedena na najavu na televiziji, kratke reportaže s umjetnicima, kasnije izložba, katalog i završi se na tome. Međutim, kolonije imaju znatno širi opseg i vrlo su dobro koncipirane, te zaslužuju i svu medijsku pažnju. One se u zapadnim zemljama podvode pod rezidencijalne programe, a kod nas su još uvijek likovne kolonije. U suštini je to dvoje veoma slično.
I jedna i druga kolonija imaju sjajne umjetnike. Nema nikakve razlike što se kvaliteta tiče, osim što je tradicija jedne duža. Kod „Sopoćanskih viđenja“ se dešava da uglavnom angažujemo historičare umjetnosti za selektore jer je to princip ministarstva i tog konkursa, a kod likovne kolonije „Sandžak inspiracija umjetnika“ naš umjetnički savjet donosi odluke. Na radu umjetničkog savjeta se i bazira cijela programska politika galerije, odnosno Multimedijalnog centra i u toj grupi je nas nekoliko: Olivera Vukotić, historičarka umjetnosti i viši kustos u Beogradu, Muhamed Đerlek Max, karikaturista i dizajner, Muriz Čoković, akademski slikar, Ervin Ćatović, akademski slikar i ja. Nas petoro više godina unazad donosimo odluke o programima koji će biti realizirani.
Koliko često se raspisuju konkursi za izlaganja u galeriji?
Ono što je interesantno za galeriju, a što malo ljudi zna, jeste da smo mi prilično opterećeni brojem aplikacija koje stižu za izlaganje. Nekako vremenom se čulo za Multimedijalni centar kroz raznorazne kanale i umjetnici iz zemalja regiona smatraju da je ovo mjesto dobro za izlaganje, da nudi dobre uslove i da je na kraju krajeva referentno, a to nam je posebno drago jer smo renome galerije gradili decenijama. Upravo zbog toga konkurs ne pravimo svake godine već svake druge. Često se desi da odaberemo nekih 12–13 samostalnih izložbi i taj program stavljamo uz svoje kolektivne izložbe koje su obavezne. Tako da u zadnjih šest ili sedam godina praktikujemo raspisivanje konkursa svake druge godine kako ne bismo pravili gužvu u aplikacijama i davali nadu umjetnicima da će izlagati, a realno ni prostorno, ni programski ne možemo da postignemo broj izložbi veći od 20-22 godišnje.
Da li postoji prodajni prostor umjetničkih djela pri galeriji?
Mi smo pokušavali u par navrata da napravimo „Art wall“ umjetnički prodajni prostor u Klubu umjetnika, međutim sam taj prostor nije dovoljno frekventan i poziv umjetnicima da izlože svoje slike za prodaju upravo na tom zidu nije bio dovoljno zanimljiv, vjerovatno iz tog razloga. Otvoreni smo za ideje i prezentacije mladih ljudi ukoliko imaju prijedlog gdje bi se mogao nalaziti prodajni prostor umjetničkih djela, mogu doći do nas i prezentirati nam. Sjajna je ideja i da prodajni prostor bude na platou kod trga Isa beg Ishaković, cijeli prostor bi mogao da se preuredi i od njega napravi zastakljena terasa nad rijekom. Takav prostor bi bio idealan za prodajnu galeriju koja treba biti u nekom dijelu centra grada, lijepo osvijetljena i pored koje ljudi stalno prolaze.
Kada ste Vi počeli da radite kao urednica izložbenog i tribinskog programa galerije? Da li Vam je početak rada u galeriji bio izazovan?
Od 2008. godine, nekoliko mjeseci nakon renoviranja galerije, krenula sam da obavljam posao urednice u galeriji. Kolega Džengis Redžepagić je tada prešao na Državni univerzitet u Novom Pazaru i javila se potreba za mjestom urednika. Ja sam prije toga radila kao prosvjetni radnik i bio je izazov u početku biti urednik u galeriji, jer posao u nastavi ni malo ne liči ovom poslu ovdje. Međutim, zatekla sam zaista dobro utvrđene temelje u radu galerije i samo sam nastavila rad kolege Redžepagića. On je zaista bio agilan, čovjek koji je osnovao i koloniju „Sandžačko udruženje likovnih umjetnika“ 2001. godine i koji je fantastično vodio koloniju „Sopoćanska viđenja“ decenijama. Mnogi, za posao koji obavljam, kažu da je posao kustosa, međutim, nisam ja kustos, niti je ovo muzej, ovo je integrirana galerija koja je dio polivalentnog Kulturnog centra i tu je bio potreban urednik likovnog programa, menadžer u kulturi, osoba koja će biti na usluzi svakom umjetniku i osobi koja želi da posjeti galeriju ili prikaže svoje radove u njoj. Trudim se, svakog dana, da budem maksimalno dostupna svima i da na najbolji način odrađujem sve pristigle poslove.
Šta je najvažnije u organiziranju događaja?
Kor svake dobre organizacije je zapravo dobar tim! Jer, institucije nisu zgrade već ljudi i njihov angažman. Svaki čovjek, u bilo kojoj instituciji ima svoju važnost za cjelokupnu priču. Svako od nas je dio jedne velike slagalice i ne možemo jedni bez drugih. Svaka izložba ili bilo koji projekt koji realizujemo možda javnosti djeluje kao vrlo jednostavan posao, polazim od sebe, meni je djelovalo tako nekada. Međutim, iza svakog kulturnog ili umjetničkog projekta stoji ozbiljan rad i organizacija.
Kada sam počela ovdje da radim vidjela sam koliko znači imati dobar tim. U početku je bilo teško jer tada nismo bili u punom sastavu, bili smo samo Muhamed Đerlek i ja, a Muriz Čoković je tada s vremena na vrijeme pomagao. Međutim, kada se posle dužeg odsustva, pridružio Dženan Palamar, tehnički menadžer u MMCu, koji mnogo znači i kao kolega, i kao saradnik, a nekoliko godina poslije njega i Ajla Dazdarević, diplomirani grafički dizajner, tim je cjelovit. Ajla je sada, posle odlaska Muhameda u penziju, preuzela dio odgovornosti i zaduženja koje je on imao, a radi dizajn i pripremu za cijeli Kulturni centar Novi Pazar. Tim je sjajan, i mogu reći da sam imala mnogo sreće, jer koliko god da je čovjek stekao akademsko obrazovanje, skoro niko od nas na umjetničkim fakultetima nije učio da bude menadžer. Atmosfera na poslu je idealna što smatram ključem profesionalnosti, a što se odražava i na ljude koji posjećuju galeriju. Imamo uvijek podršku i drugih radnika kada su u pitanju veći projekti, tu su momci koji rade kao tehnička lica u Kulturnom centru, a onda i momci koji rade u Klubu umjetnika.
Koliko je važan MMC Pazaru?
Važnost galerije za Novi Pazar i likovnim umjetnicima našeg rejona je upravo ta što je uporište likovne scene trenutno u ovoj galeriji.
Ja bih voljela da u budućnosti dobijemo još prostora za izlaganje. Postoje ideje da se adaptira prostor u starom hamamu za koji se planira restauracija, dio u Bedemu je također ideja da bude izložbeni prostor.
Poruka mladim umjetnicima s ovih prostora?
Multimedijalni centar stoji na usluzi svim umjetnicima za svaki vid pomoći prilikom prezentiranja njihove kreativne djelatnosti javnosti. Mladim umjetnicima uvijek savjetujemo da ne žure da budu viđeni, već da se predstave javnosti kvalitetno i dobro osmišljeno. Svjesni smo energije i žara kod mladih ljudi kao i želje da izlože svoja djela jer svi smo imali taj žar, ali ne treba djela iznijeti po svaku cijenu, već je bolje predstaviti se javnosti i likovnoj sceni na najbolji mogući način, u pravo vrijeme. To je poruka koju Multimedijalni centar želi uvijek da pošalje mladima.
[…] Izvor Takt […]