Iako je Ibrišimović posebno volio svog Vječnika i želio je da to bude njegovo životno djelo, ipak je Ugursuz zauzeo to mjesto. Godine 1968. kada je objavljen, izazvao je veliko oduševljenje, pa je nagrađen Šestoaprilskom nagradom.
U romanu je prikazan život stare begovske porodice u vrijeme sultana Mahmuda II, te pratimo njeno propadanje i stradanje. Struktura priče je obogaćena interesantnim pripovjedačem, koji ovo djelo čini posebnim ostvaranjem bošnjačke književnosti. Naime, sve događaje posmatramo iz perspektive nijeme i mentalno obolele osobe čije je ime Muzafer. Zbog svoje psihičke neuravnoteženosti i čestog gubljenja svijesti, Muzafer je pripovjedač kome se ne može vjerovati, to ga čini nepouzdanim.
Ali ono što je još zanimljivije jeste njegova nemogućnost da govori. To znači da mi, zapravo, sve vrijeme čitamo njegove misli, a takva tehnika pripovijedanja se naziva tok svijesti ili struja svijesti. Ovu tehniku pripovijedanja su osmislili engleski pisci na početku 20. vijeka, sa ciljem da prikažu život onakvim kakav jeste, kroz prizmu individualne, subjektivne svijesti koja ga posmatra. Život je nepredvidljiv, haotičan i neuhvatljiv, nije linearna staza na kojoj možemo pretpostaviti šta je sljedeće što će se dogoditi, a baš takva je ljudska svijest. Ona teče nepredvidljivo, jedna misao povlači za sobom drugu, sve što čujemo, vidimo ili osjetimo, izvlači iz naše podsvijesti neko sjećanje ili nas nagoni da potpuno promijenimo tok svojih misli. Da bi što vjernije prikazali struju svijesti u svojim romanima, ovi pisci (Džejms Džojs, Virdžinija Vulf i drugi) su svoja djela pisali isto tako haotično, vrlo često i bez interpunkcijskih znakova, što ih čini izuzetno teškim za čitanje. Tehnika struje svijesti se kod Ibrišimovića ostvaruje malo drugačije, funkcionalnije i urednije, no, samim tim što Muzafer nije sposoban da govori, podrazumijeva se da pratimo samo njegove misli, koje se prekidaju naglim gubljenjima svijesti.
Ugursuz u tom smislu pravi intertekstualnu vezu sa Foknerovim romanom Buka i bes, u kojem je pripovjedač, poput Muzafera, gluh i nijem i psihički oboleo, te je i ovo djelo jedan od najboljih primjera sa spomenutom tehnikom pisanja.
Ovaj roman ima sve što je potrebno: dobru i zanimljivu priču genijalno ispričanu, kako samo znaju najveći majstori pripovijedanja. A Nedžad Ibrišimović to zasigurno jeste! Uvjerite se u to već ove nedjelje!
Požurite, jer dobrih knjiga je toliko mnogo, a vremena je tako malo!
Bilsena Hadžić Pružljanin je rođena u Novom Pazaru 1997. godine. Veći dio djetinjstva je provela u selu Gujiće, gdje se i rodila njena ljubav prema književnosti. Osnovnu školu je završila u Novom Pazaru, a zatim i srednju Medicinsku školu. Ipak, ljubav prema književnosti je njegovala od malena i nikada nije prestajala da se bavi njome. Srednja škola joj je pružila mogućnost da uvidi da književnošću želi da se bavi i profesionalno, te je upisala smjer za književnost i jezik na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru. Trenutno je na završnoj godini studija, a primarni cilj joj je da se kroz književnu teoriju, kritiku i historiju bavi bošnjačkom književnošću.
