Ustao sam ranije, pozdravio sam prijatelja iz doma i uputio se ka İlçe otogar, autobuskoj za okružne gradove. Došao sam i na svu sreću minibus kreće za 5 minuta. Kao što rekoh, Mardin je udaljen svega sahat i po ako ima gužve u saobraćaju, a ako nema, i sahat. Karta je koštala 10 lira.
Napravio sam jednu malu glupost, ali, naravno, nisam se nervirao. Naime Kiziltepe (crveno tepe,crveni vrh) je opština koja je udaljena još 15 km posle Mardina, a ja sam mislio da se tako zove dio Mardina, dolazim do te opštine i razgledam ga samo iz minibusa, silazim i odmah ulazim u drugi za Mardin. Krenuo je odmah nakon mog ulaska Dolazimo i ovaj put silazim u Mardinu, novom dijelu Mardina, koji se naravno razlikuje od starog, tamo gdje smo se mi uputili. Dolazim do džamije sa minaretom persijskog-arapskog stila pola sata prije džume i klanjam tu. Unutra je moderna gradnja što otkriva da je džamija novije izgradnje, a ne kako se to čini spolja kada vidite minare i džamiju.
Arheološke iskopine iz 1920 god. govore da je ova oblast bila naseljena i 4000 god. prije nove ere. Prva civilizacija koja je ovde živjela je civilizacija Subar. Potom je ovaj kraj osvojila civilizacija Hurita 3000 god. prije nove ere, zatim civilizacija Elama, Babilonci, Hetiti, Asirci, Rimljani,Vizantinci itd.
Posle džume ulazim u gradski minubus i kažem šoferu da želim izaći kod Bašak hotela. Prije nego što dođem u Mardin, pitao sam jednog čovjeka u Diyarbakiru koji se u prošlosti bavio turizmom za neki jeftin, i na lijepom mjestu, pansion ili hotel. Preporučio mi je Bašak hotel.
Bašak Hotel ima sve mahane jednog niskobudžetnog hotela, ali ima i meni dvije najvažnije vrline. Nalazi se u glavnoj ulici stare čaršije starog Mardina i jeftin je. To sam se uvjerio naravno kada sam došao do hotela. Prijavio sam se tri noći i naravno ništa od odmora, ništa od pauze, izlazim odmah!
Hotel se nalazi tačno na sredini glavne staročaršijske ulice tako da je za obilazak Mardina predobar. Idem desno od hotela. Naravno, ovo je stari Mardin i gdje god da se okreneš, ima nešto vidjeti. Sokaci su pravi duh i možda ono najzanimljivije ovdje. Fora je u tome što je stari Mardin napravljen na brdu, ići ćete gore-dolje uskim i vrlo često nepopločanim sokacima.
Penjem se do vrha misleći da se može popeti na staru tvrđavu, nekad je i moglo, kažu, ali trenutno je to vojni objekat tako da se ne može. Sa vrha dokle sam se mogao popeti, pogled na grad i dolinu koji oduzima dah.
Tamo se zapravo nalazi Sirija koja je relativno blizu. Spuštam se dolje i obiđem jednu džamiju od mnogih. Sa vrha kada gledate stari grad, vidjet ćete minara sa turskim, persijsko-arapskim stilom ali takođe i katoličke i pravoslavne crkve. Mardin broji 88 000 stanovnika, a najzanimljivije je podatak taj da se u gradu govori 3 jezika. Ali stvarno 3 različita jezika! Ne kvazi različita kao ovi naši balkanski. Pretežno stanovništo čine Arapi i Kurdi, ali ima i Turaka, tako da se ovde govori tim jezicima. Ima muslimana, katolika i pravoslavaca koji sasvim normalno žive, u harmoniji.
Kako mi ovo poznato zvuči,a vama?
Oni koji nose obilježje vjere oko vrata, upitao sam da li imaju problema, Naravno da ne rekli su.
Prošao sam pored sirijske pravoslavne crkve i žena je rekla da služba bude nedeljom u 9 ujutro. Pravo me zaintrigiralo kako to zvuči, to jest na kojem jeziku obavljaju službu. Ako je sirijska, onda bi trebalo da bude na arapskom. Potrudit ću se u nedelju doći i razgledati malo.
Spuštam se niže, hoću uslikat stari Mardin.
Nailazim na onu najzanimljiviju djecu, mahalsku. Turist? upitali su i smijali se. Više puta su me upitali, a ja progovorio prvo malo engleskog, pa jedan od onih naših jezika. Kad bolje skontam, progovorio sam sve one naše jezike. Malo se družio i šalio sa njima da bi potom progovorili na jeziku koji i oni i ja znamo. Zezali su i oni mene na nekom od jezika koji nisam razumio. Spuštam se još niže i vidim selo u podnožju. Krenuh do tamo, ali sam se shvatio da to ipak nije blizu i da će mrak za nekih sahat vremena. Penjem se gore i tu slikam dva dobra druga koji se druže. (slike)
Opet nailazim na djecu, ovaj put drugu, koja su vikala Slikaj nas. Zadržao sam se malo sa njima i družio, slikao ja njih, pa oni mene sa njima. Hoću i ja jedno po jedno koristili su aparat i svi tako sretni.
Danas sam pio i prvi čaj u novom lokalu.
Možda slika i čaj ne izgledaju primamljivo, ali ja imam priču za prvi čaj u novom lokalu.
Priča se zove Čaj izviđač. Ovaj nadimak izvidjač važi samo za prvi ili prva dva čaja na novom mjestu. Ako se na stolu ne nalazi posuda sa kockama šećerai naručite prvi čaj bez naglašavanja koliko slatkog ga pijete, doći će sa dvije nekad i tri kocke šećera i naravno kašičicom.
Kada ovaj dođe pokupiti praznu čašu, izvidi kako ga pijete. Sa jednom, dvije kocke šećera ili u mom slučaju, bez šećera. Kad i ako naručite još jedan, donosi vam onako kako ste ga pili prvi put.
Meni je sljedeći došao bez šećera. Nekad uzmu, a nekad ostave kašiku. Zato ja prvi čaj na novom mjestu zovem čajem izviđačem. Zanimljivo je to što vas upamte! Ako ostavite malo bolji utisak ili često dolazite u lokal, onaj koji vas je izvidio, donosit će vam čaj onako kako ste ga pili prvi put. Zato dobro pazite kako pijete izviđača.
Lijepi li su mardinski sokaci uveče! Lijep je i doživljaj šetati njima. Dolazim u hotel malo se odmoriti i izlazim poslije sahat vremena.
Danas sam se pitao odakle mi snaga ovoliko pješačiti.
Istok, čovječe, Istok! Tu se sunce radja!
Izlazim, a počela je i kiša, magla se polahko spušta.
Idem pojesti nešto. Lokali u starom gradu su skoro pa svi zatvoreni, 8 uveče je. Da, danas sam, nakon prijave, otišao preko puta u lokal doručkovati. Tamo su se služila mahalska jela! Odavno nisam jeo bolji đuveč, a nikad bolju teletinu. Oni koji kažu da je sunce sreća i radost, nikad nisu šetali po kiši, ali onim normalnim hodom kao kad je nema.
Večeram i prije nego što izađem iz hotela privukao me zvuk gitare iz lokala preko puta hotela. Poslije večere odlazim u lokal i nešto najzanimljivije što sam čuo u posljednje vrijeme. Svira se rock’n’roll, ali koji, ako znamo da u ovoj oblasti ima toliko različitih nacija i jezika? Od svih po malo! Bila je to svirka tursko-kurdsko-arapskog rock’n’rolla . Kako smiješno zvuči kad ovako kažem. Nikad mi nije padalo na pamet da na internetu potražim neku arapsku ili kurdsku rok-pjesmu. Da me je neko pitao prije nego što ću čuti na svirci da li sam slušao rekao bih mu Ne zezaj,to ne postoji,čuj arapski rock. Koliko predrasuda u ovoj rečenici i drago mi je što sam, iako nisam bio svjestan predrasude, razuvjeren i to uživo.
Upitao sam gitaristu sviraju li vikendom i da li sviraju strane pjesme na engleskom. Totalno sam zbunjen, ne znam da li da definišem strane pjesme kao engleske strane pjesme ili samo kažem strane, pošto momak zna jezike ove oblasti i ne znam da li ijedan jezik doživljava kao svoj, a druge kao strane. Upitao me odakle sam i eto još jednog toplog muhabeta. Upitao me i da li sviram, tako da sam zabilježio nastup na ovoj svirci.
Dao mi je gitaru, odsvirao sam i otpjevao dvije pjesme, jednu na engleskom i jednu našu.
Kakav doživljav! Kad saberem sve ove utiske tokom ovih dana, je li ja ovo sanjam?! Trumanov show?! Dosta toga se izdešavalo posljednjih dana i trudim se da sve zabilježim mada ima trenutaka kada od silne inspiracije i uzbuđenja izgubim misli, nekad ih se prisjetim, nekad ne, ali većinu zapišem.
Cijeli lokal je znao odakle sam poslije obje pjesme. Da li zato što sam dobro izveo pesme ili zato što sam stranac, pozdravili su me jakim aplauzima! Ostat će tajna koju ne želim otkrivati zato što bi jedna poništavala drugu i obrnuto, ali, iskreno, to mi nije ni padalo na pamet u trenutku tamo, nego sad dok pišem.
Da ne zaboravim, u hotelskoj sobi nema kupatila i wc-a, ali imate onu kutiju sa zvukom i slikom.
Vahid Hodžić – Rođen u Novom Pazaru (1988), osnovnu i srednju zavrišio u rodnom gradu, studije iz IT oblasti nastavlja u Turskoj(2007). Nakon završetka (2013), seli se u Sarajevo gdje počinje raditi u struci. Vraća se Novom Pazaru(2016) nakon 6 godina provedenih u Turskoj i 3 godine provedenih u Sarajevu.
