16.02.2013.
Subota
Danas sam riješio da malo usporim sa tempom, šetat ću po gradu, neću juriti da bih sve stigao vidjeti. Kada se približite nekom historijskom mjestu, bit će tu neki klinci koji bi vam htjeli ispričati historiju kako bi zaradili nešto za sebe. Obišao sam jednu od džamija, a ova ima i nešto posebno. Ima trag, otisak stopala hz. Muhameda, a.s.
Šetao sam tako sokacima i divio se ljudima koji žive tu i znaju svaki sokak. Baš sam se zapitao kako znaju gdje im je kuća, jer ne mogu shvatiti ovakav labirint. Iste minute sam dobio i odgovor gledajući srednjoškolce koji prolaze sokakom. Na njihovim licima može se vidjet kako su dio mahale, sokaka, dio svakog kamene ovdje. Utopili su se sa svakim kamenom i liče jedni na druge. Mislim da bi i meni trebalo još par dana da i ja budem to.
Spustio sam se i došao do mjesta gdje nije bilo naselja i nije bilo nikoga.
Stoj! Ko je to došao sa Zapada da ruši moju tišinu?! Ko si ti?!¨
Istoče! Došao sam miru da me učiš!
Ti došao si da kvariš moju tišinu!?
Istoče! Došao sam miru da me učiš!
Riječ po riječ kako smo razgovarali, ispade da smo rođaci (način na koji razmišljaju malograđani jednog malog grada kada sredite nešto preko veze, mada u ovoj mojoj ima više istine). Sjedio sam tako, sa Istokom se družio, posmatrao Njegovu ljepotu i pustio da me uči miru i mirom. Iako sićušan u odnosu na Njega, osjećao sam se kao dio zemlje, Istoka, ali i Zapada. Potom sam se osjećao kao zemlja okrugla, ali i univerzum cijeli. Htio sam progovoriti, ali nisam, jer sam znao šta sam pomislio. Prije više godina u dubokom snu, vidio sam istinu. Vidio sam kraj gdje sve počinje. Od tad sam želio da se približim Istoku i da me nauči miru, pošto sam Istinu već naučio i osjetio.
Pala je noć i krenuo sam ići gore uz sokake. Zbog kvara na trofostanici lutao sam potpuno mračnim sokacima, tu i tamo iz poneke kuće, iz ponekog prozora viri svjetlost svijeća, ali nedovoljno da bih znao kuda idem. Dok sam izbio na glavnu džadu, došla je struja, grad kao da je morao baš u tom trenutku da upali svjetla kada mu u posjeti dolazi gost. Uvečer, gradu dolazi stari prijatelj, gost, koji ga posjeti kad god može. Zauzet ćete mjesto sa dobrim pogledom na stari grad i gledati kako se to magla igra sa gradom. Obiđe, posjeti svaki sokak i mahalu, svugdje se zavuče. Gledajući tu posjetu magle gradu, vidjet ćete da to nije samo obična posjeta. To je ples magle sa gradom, bez muzike u potpunoj tišini. I sami ćete poželjeti da budete dio tog plesa kojeg magla vodi. Sinoć nisam ni obraćao pažnju šta se to spušta u grad, a noćas plešem sa njima.
Mir. Tišina. Ples. Ples u miru i tišini. Mir i tišina.. Mir… Mir..
Vahid Hodžić – Rođen u Novom Pazaru (1988), osnovnu i srednju zavrišio u rodnom gradu, studije iz IT oblasti nastavlja u Turskoj(2007). Nakon završetka (2013), seli se u Sarajevo gdje počinje raditi u struci. Vraća se Novom Pazaru(2016) nakon 6 godina provedenih u Turskoj i 3 godine provedenih u Sarajevu.
