“Sekvoja raste istovremeno i prema nebu i u zemlji, poput književnosti koja se grana, ide u budućnost, ali zahvata i prošlost. Na taj način, književnost i sekvoja su slične.“
Vi ste dobitnik „Velike nagrade Ivo Andrić“ za zbirku „Sekvoja“, i najprije bih da Vam na tome čestitam. Zašto baš sekvoja i šta za Vas simbolizira to drvo?
Godinama sam razmišljao o tom pojmu. Sekvoja – drvo koje je najdugovječnije i najviše na zemlji, drvo koje raste ogromnom brzinom. Čovjek najviše raste kad se tek rodi, kasnije se taj rast uglavnom usporava i na kraju staje. A sekvoja što je starija, ona brže raste. Zar to nije samo po sebi interesantno? Druga stvar, sekvoja raste istovremeno i prema nebu i u zemlji, poput književnosti koja se grana, ide u budućnost, ali zahvata i prošlost. Na taj način, književnost i sekvoja su slične. Činjenica da postoje sekvoje koje su stare i više od dvije hiljade godina, govori da je ovo drvo savremenik nas danas, koji ovdje sjedimo, i Aristotela, pa zamislite koliko su tek dugovječne! Sekvoja je postala i simbol, zato sam je koristio da preko nje govorim o egzistenciji i trajanju. Ona se spominje u prvoj pjesmi Egzistencija, gdje govorim o postojanju i spominjem neke egzistencijalističke filozofe. Dakle, bio je to jedan od načina da se pjeva, i vrlo često sam je davao i mladim piscima kada rade stilske vježbe da razmišljaju o njoj kao o simbolu, da pokušaju preko simbola da kažu nešto drugo.
Vi ste se kroz svoj književni rad bavili i poezijom i prozom i dramom. Postoje pisci koji ne umiju da odvoje svoje pjesničko biće od proznog bića. Da li Vi bez problema odvajate ta dva bića u sebi?
Vrlo često sam govorio o pojavi da je književnost razgranata, ali da je njena klica potpuno istovjetna. Potreba da kazujemo i govorimo je primarna, a iza toga se skriva pojam razgranavanja načina na koji se nešto kazuje, to je nešto što se tek vremenom dogodilo. Ako bismo znali onog ko je prvi kazivao književnost, vjerovatno usmenu, mi ne bismo znali da li on pripovijedao ili pjevao. U svakom slučaju, imao je potrebu da nešto kaže, nekog da zanese, da li sebe ili drugog, možda je uspavljivao bebu, možda je bio zaljubljen ili tužan, ali iz tog prauzdaha izlazi književnost. Neko je nadaren za poeziju, neko za prozu, a ja se trudim da vidim šta je srodno tome. Određena tema nekada sama traži da bude ispjevana ili ispričana.
Često pišete kratke forme. Da li možda i Vi, poput Edgara Alana Poa, smatrate da je u kratkoj formi jači utisak i jači užitak za čitaoca?
Ne mogu to odvojiti. Ako je roman dobar, koliko god da je dug, on ima neku poentu koja pruža užitak. I kratka i duga forma mogu pružiti jednak užitak čitaocu. Postoje, zaista, majstori kratkih priča, koji u kratkoj formi skiciraju ono što treba reći i to bude dovoljno, a postoje i oni koji ispripovijedaju dugu priču, roman koji može imati hiljadu strana ili više. Preporučujem ljudima da čitaju Ištvana Erkenja, mađarskog pisca kratkih priča, koje on zove jednominutnim novelama, jer se svaka može pročitati za minut. Isto tako, skoro sam nekome preporučio roman „Josif i njegova braća“, Tomasa Mana, koji ima više od hiljadu strana. Majstorstvo je potrebno i za jedno i za drugo: vještina, talenat, strpljenje. Ima pisaca romana koji ne znaju da napišu kratku priču. Ima, također, dobrih pripovjedača kratkih priča, kao što je bio Borhes, ali on nije napisao roman. Individualno je kuda ćeš da ideš, bitno je samo da imaš šta da kažeš i da znaš to da kažeš kako treba. Slikar Žan Ogist Dominik Engr je rekao: „Sve je forma i forma je sve. Bez forme, sve je ništa.“ Jeste, dakle, važno gdje sipamo, ali je, opet, bitno i šta sipamo – sadržaj. Mnogi su pisci jureći formu izgubili sadržaj.
Umjetnost se hrani prošlošću i pokušava da je protumači.
Spomenuli ste to kako se književnost često bavi prošlošću. I Vaši romani se, također, bave prošlošću i nekim pitanjima iz prošlosti. Da li je to način da se otvore neke teme koje nismo prevazišli ili, možda, nešto u savremenom čovjeku treba da se probudi pomoću te klice iz prošlosti?
Tri stvari mi padaju na pamet: spomenuti Tomas Man, koji na početku svog romana „Josif i njegova braća“ kaže: „Dubok je bunar prošlosti, ali ne toliko dubok da se ne bismo usudili da uđemo unutra“; druga stvar jeste Santajana i njegova misao o prošlosti Ko je ne poznaje, osuđen je da je ponovo proživi; i treća stvar je činjenica da u „Epu o Gilgamešu“ postoji jedan stih, koji glasi: „Prešao si put koji se teško prelazi“ – što znači da je i drevni pjevač već imao svijest o prošlosti. Hoću reći da prošlost jeste velika preokupacija. Umjetnost se na neki način hrani prošlošću i pokušava da je protumači. Eliot, čuveni pjesnik, kaže: „Vrijeme prošlo i vrijeme sadašnje sadržani su u vremenu budućem.“ Te kategorije su neodvojive, a vrijeme je Božije čudo koje je naša opsesija i preokupacija.
U Vašem romanu „Ljudi bez grobova“ prisutan je hor glasova koji razjašnjava situaciju, kao u antičkim tragedijama. Zašto baš taj umjetnički postupak? Da li je to Vaš eksperiment ili hor ima neku drugu funkciju?
Dobro ste to primjetili. Hor ima svoju ulogu, kao kod Sofoklea u antičkoj drami, da pjeva na okolnosti neke druge tragedije. Kao da je Sofokle htio da kaže da je klica svih tragedija istovjetna i da su sve tragedije na neki način slične. Hor jeste jedan zahvalan umjetnički postupak, malo služi i kao predah, ali opet tužan predah. Kao kada u filmu čuvenog reditelja Akire Kurosave „Sedam samuraja“ imate jedan muzički intermezzo – predah usred filma. I to ima neku svoju ulogu. Kod mene je uloga hora dvojaka – to je i predah i zamajac za razmišljanje šta je univerzalna tragedija.
“Iskorak u pojmove matematike i logike javio se kao potreba da otkrivamo nove terene, prostore gdje se može stvarati umjetnost.“
Prije nekoliko godina sam čitala Vašu zbirku pjesama „Zidovi“, a baš u to vrijeme sam gledala i film o matematičaru Ramanudžanu, kojeg Vi i spominjete u jednoj od pjesama. Nemoguće je ne oduševiti se njegovim bićem i uopšte njegovom pojavom u historiji. Poznato je da ste Vi uključili dosta matematičkih i fizičkih pojmova u poeziju ove zbirke, te ste tako osnovali pravac koji se zove kvantumizam. Šta je to kvantumizam?
Kada je u pitanju zbirka „Zidovi“, taj iskorak u pojmove matematike i logike javio se kao potreba da otkrivamo nove terene, prostore gdje se može stvarati umjetnost. Za mene je bio izazov vidjeti da li se u matematici može stvoriti umjetnost. Sva znanja su jedno znanje, sva znanja ovog svijeta nisu odvojena, već jednorodna, jer je i ovaj svijet djelo jednog tvorca. Mi možemo samo napipati dijelove tog znanja, a ne možemo znati sve. Tako da sam tada krenuo putem matematike, a kasnije sam malo razmišljao o kvantnoj fizici. U mojoj knjizi „Bangladeš“ ima jedan Manifest kvantumizma, gdje sam pokušao da osnujem taj umjetnički pravac. To je doživljaj umjetnosti kroz osjećanje kvantnosti, čestica. Sve što vidimo na ovom svijetu, to su samo dijelovi nečega, ili je to sve jedan manji dio veće energije, ili mi vidimo manji dio prostora. Kao što mi sada ovdje vidimo struju, ali je to samo manji dio ogromnog elektriciteta, a taj je elektricitet i u našoj glavi dok se pokreću naše misli, naše ideje, naš govor. Voda koja sada postoji u čovjekovom tijelu je ista ona voda koja postoji u moru, na Antarktiku, negdje zaleđena. Nama je dat samo dio te vode koja trenutno prolazi kroz nas, a ko zna gdje je ta voda bila prije hiljadu godina. Sve u prirodi kruži, i naše ćelije se obnavljaju i nestaju, sve se mijenja, prolazi, ali je čovjekova šifra u toj konstrukciji. Čovjek je, dakle, jedna konstrukcija, i on ima taj kvantni doživljaj. Niko nije ispričao cjelokupnu priču o nekom čovjeku, već samo nekoliko događaja o njemu, ali mi kada pročitamo tu priču ili roman imamo doživljaj čitavog čovjeka. Zamislite samo koliko stvari o nama ne znaju naši bližnji; sve što vidimo, vidimo parcijalno. Ti kvantovi su na neki način bili putevi kako jedna misao, jedna mala energija vodi u doživljaj nečega većeg. Zapravo, knjiga „Bangladeš“ je napisana iz raznih čestica spojenih u jedno, kao da je postojala jedna razbijena cjelina koju sam ja, navodno, sakupio. To je bio taj postupak.
Godinama uređujete časopis „Sent“. Koliko je značajno, prije svega za mlade pisce koji tek treba da se afirmišu, da postoje ovakvi časopisi? Da li su časopisi sito kroz koje prolaze pisci i tako se razvrstavaju na dobre i loše?
Dobro ste rekli sito, ali mi se trudimo da objavimo one koji su zreli, a oni koji nisu zreli čekaju doba svoje umjetničke zrelosti. Najbolje bi bilo da ti mladi ljudi kažu nešto o tome, koliko to njima znači. Objavili smo dosta, preko 600-700 autora za dvadeset godina u „Sentu“, i drago nam je da je taj časopis bio put da se povežemo sa drugim ljudima, drugim književnostima i da se oni povežu sa nama. Da kažemo šta mi imamo i da vidimo šta drugi imaju da kažu. Trudio sam se da otvorim vrata svim dobrim piscima, bez obzira na godine, uzrast, poetiku. I vrata jesu otvorena za sve.
Mladim piscima savjetujem da čitaju, da se druže, da razgovaraju, da budu radoznali i strpljivi.
Vi ste dokaz da pisac ne mora da živi u Beogradu, Zagrebu ili Sarajevu da bi bio uspješan. Vaša dela su prevođena i na mnoge svjetske jezike, ali ne samo to, Vi ste i u Srbiji veoma popularni. Šta biste savjetovali mladim piscima, jer vjerovatno mnogi sanjaju o takvom uspjehu?
Sve je sudbina koju živi svako od nas. To je prvo što mi pada na pamet. Ljudi se dijele na srećne i nesrećne. Ja sam srećan čovjek. Savjetujem da čitaju, da se druže, da budu radoznali, ali ne može se ni na silu napraviti pisac od nekoga ko nema to svojstvo. Ne može se od neumjetnika napraviti umjetnik. Može se pomoći talentovanom, radoznalom čovjeku da odškrine vrata književnosti, pokazati mu neke prečice, dati naznake. Moj savjet je da budu radoznali, da se druže, da traže, da razgovaraju i da budu strpljivi. Ne mogu od sebe očekivati da odmah budu u centru pažnje. Ipak, nekada je jednostavno u pitanju sreća. Ima pisaca koji cijelog života pišu fenomenalne knjige, ali nikad niko ne čuje za njih, ili ih otkriju po smrti. Nema u književnosti ni demokratije ni pravde, neko je srećan, neko nije, i to je tako. Mladi moraju istraživati, pronaći ono o čemu mogu da pričaju. Ali, potrebno je i sjedenje. Ćamil Sijarić je govorio: „Pisac je za mene onaj koji može dugo sjediti.“ Pisac mora čekati, pisati, inspiracija mora biti sredstvo njegovog svakodnevnog rada, mora se nešto dati vremenu, tesktu, mora se uložiti nešto u umjetnost. Ponekad se traži da se nešto žrtvuje, jer ne može se svuda stići, moraju se odvojiti prioriteti. Svuda stižu samo oni ljudi koji nemaju nikakvu važnu obavezu. Dakle, savjetujem mladim piscima da sebi pisanje i književnost postave kao najvažniju obavezu, a sudbina će odigrati dalju ulogu.
Da li mislite da dobra knjiga, prije ili kasnije, nađe svoj put do publike? Da li postoje dobre knjige koje su ostale negdje skrivene prošlosti?
Ima, ima toga. Bodler kaže: „I mnogi skriven dragulj spava pokriven teškim velom zaborava.“ Ima dobrih knjiga koje nisu dovoljno čitane, ali isto tako ima dobrih knjiga za koje svi znaju da su dobre, a rijetko ko ih čita. Dobre knjige često nađu put. Recimo, Bukovski je otkrio Fantea, pa su svi počeli da ga štampaju, pa smo mi saznali da je Fante dobar pisac. Različiti su načini kako se dolazi u fokus u nekoj kulturi, državi, u neko vrijeme, u nekom jeziku. Dobrih knjiga nema mnogo, i kada se čuje za dobru knjigu ona stvarno ide od ruke do ruke, i onda ona ima onu najbolju reklamu, a to je reklama „od usta do usta“. Lična preporuka je najbolja reklama, koja se ne možete platiti.
“Dobro je da pisac ima parče hljeba, zrno slobode, krov nad glavom, da ne zavisi od ljudi i, što bi rekli naši stari, da nije muftačan od nikoga.“
Kakav je položaj pisca u Pazaru, u Beogradu, u svijetu?
Iskreno, mogao bih godinama odgovarati na ovo pitanje. Čitaoci koji kupuju knjige su jedna velika podrška, ima onih koji su spremni da pomognu pisca i njegove umjetničke projekte, ima, također, ljudi koji se raduju svakoj knjizi i podržavaju pisca. Ipak, ima i ljudi koji ometaju pisce. Ne može se, dakle, generalizovati. Govorimo iz više aspekata, ovo je vrijeme jednog ogromnog kapitala koji se nagomilao u svijetu, a taj se kapital bori protiv umjetnosti tako što je ignoriše. Pitanje je kuda ide ovaj svijet, koliko je realna ekonomija, a koliko je lažna i kriminalna, i kako umjetnost može da demaskira istine o svemu tome, kada i sama nekad biva podržavana od strane nekih institucija, a nekad opstruirana. Sve je različito, na svakom mjestu, i ne može se ništa generalizovati. Ne možemo dati generalni zaključak. Mnogo je trivijalnog došlo u prvi plan društva, mnogo je dokolice koju ljudi drže u rukama ili pred očima, i umjetnost se bori protiv svih tih zabluda. Dobro je da pisac ima parče hljeba, zrno slobode, krov nad glavom, da ne zavisi od ljudi i, što bi rekli naši stari, da nije muftačan od nikoga.
Ja još uvijek očekujem od književnosti i želim književnosti da dajem, i akobogda, književnost će trajati jer mi još uvijek imamo šta da kažemo.
Uvijek me zanima šta pisac misli o tome da je došao kraj književnosti. Rekli ste da je toliko trivijalnog došlo u prvi plan, da se prave vrijednosti gube. Da li Vi mislite da književnost u svemu tome zaista gubi svoj značaj?
Kao da ste mi postavili pitanje zato što se i sami plašite da će to da se desi. Iskreno da vam kažem, mislim da književnost nije blizu kraja, zato što još uvijek postoje dobre knjige i pisci koji imaju šta da kažu. A postoje i dobri čitaoci, to je sigurno. A da će sam svijet doći do kraja, to je izvjesno. Ne znam koliko će trajati, ali još uvijek postoji dobra književnost. Mnoge stvari su došle do svog limita. Recimo, ja više ne mogu gledati fudbalsku utakmicu, ali me uvijek zanima da otkrivam dobru književnost i uvijek sam ushićen kada čitam dobru knjigu. Ja još uvijek očekujem od književnosti i želim književnosti da dajem, i akobogda, književnost će trajati jer mi još uvijek imamo šta da kažemo.
___________________________________
Enes Halilović je novopazarski pisac, rođen 1977. godine. U opusu ovog svestranog pisca se mogu naći prozna, pjesnička i dramska djela. Halilović se izdvaja kao originalan i samosvojan pisac svojim zrelim i izgrađenim stilom. Dobitnik je prestižnih književnih nagrada, poput “Kočićevog pera” i “Velike nagrade Ivo Andrić”, a njegova djela su prevođena na brojne svjetske jezike. Halilovićev inovativni književni postupak uključivanja matematike, logike i kvantne fizike u poeziju ga čini osnivačem novog književnog pravca pod nazivom kvantumizam. Neka od njegovih najpoznatijih djela su: Zidovi, Bangladeš, Sekvoja, Ep o vodi, Ako dugo gledaš u ponor, Ljudi bez grobova, Kemet, Zemlja itd.
