U odluci, koju je u utorak objavio Sud pravde EU, navodi se da su takve zabrane dopuštene kako bi se uspostavilo “posve neutralno administrativno okruženje”.
Međutim, sud je također kazao da se zabrane nošenja odjeće ili simbola povezanih s filozofskim ili vjerskim uvjerenjima moraju ravnomjerno primjenjivati.
“Takvo pravilo nije diskriminirajuće ako se primjenjuje na općenit i neselektivan način na svo osoblje te uprave i ograničeno je na ono što je strogo neophodno”, navodi se u odluci.
Od suda je zatraženo da donese odluku nakon što je jednoj muslimanskoj zaposlenici u općini Ans, u istočnoj Belgiji, rečeno da ne smije nositi maramu na poslu. Sudski dokumenti navode da je njezin posao uključivao malo kontakata s javnošću.
Ubrzo nakon toga, općina je izmijenila svoje uvjete zapošljavanja kako bi od svih zaposlenika zahtijevala strogu neutralnost. Zaposlenica je podnijela pritužbu lokalnom sudu, opisujući zabranu kao diskriminirajuću i izražavajući zabrinutost da je povrijeđeno njezino pravo na slobodu vjeroispovijesti.
Sud je primijetio da iako su otvoreni znakovi vjerskog uvjerenja bili zabranjeni, nekoliko fotografija koje je dao tužitelj jasno pokazuju da su “tolerirani diskretni znakovi uvjerenja”.
Ti su simboli uključivali nošenje naušnica s krstom ili održavanje božićnih zabava, rekao je Guardianu pravni predstavnik te osobe.
Lokalni sud se obratio EU tražeći od Suda pravde da ocijeni je li pravilo neutralnosti diskriminirajuće.
U odluci koja vrijedi za urede javnog sektora diljem EU, sud sa sjedištem u Luksemburgu rekao je da se politika striktne neutralnosti “može smatrati objektivno opravdanom legitimnim ciljem”.
Međutim, primijetio je da bi vrijedilo i obrnuto: javna uprava mogla bi imati opravdanje da dopusti zaposlenicima da nose vidljive znakove uvjerenja, bilo da su vjerska ili filozofska, na općenit i neselektivan način.
Nacionalni sudovi imali su “granicu diskrecije”, dodaje se, što im je omogućilo da najbolje odluče kako uravnotežiti prava pojedinca i neutralnost javne službe. “Međutim, tom cilju mora se težiti na dosljedan i sistemski način, a mjere usvojene za njegovo postizanje moraju biti ograničene na ono što je strogo neophodno”, navodi se u odluci.
Sibylle Gioe, odvjetnica koja zastupa zaposlenicu u Belgiji, istaknula je dvosmislenost sudske presude. “Pravo Europske unije ne daje prednost jednom rješenju nad drugim. I očekivala sam tako nešto”.
Vijest o presudi izazvala je zabrinutost u nekim krugovima. Femyso, paneuropska mreža koja predstavlja više od 30 muslimanskih omladinskih i studentskih organizacija, opisala je presudu kao potencijalno kršenje slobode vjere i izražavanja.
“Unatoč neutralnom prividu, zabrane vjerskih simbola uvijek su usmjerene na maramu”, rekla je organizacija, citirajući dokument Fondacije otvorenog društva iz 2022. koji tvrdi da te zabrane počivaju na islamofobnim diskursima koji islamsko odijevanje prikazuju kao nespojivo s neutralnošću.
Presuda bi mogla pogoršati marginalizaciju muslimanskih žena u vrijeme kada je islamofobija bila u porastu, navodi se i dodaje: “Muslimanke su već suočene s intersekcijskom diskriminacijom na više osnova, a takva presuda riskira legitimiziranje njihovog uklanjanja iz javnog života”.
Organizacija je pozvala na “inkluzivnost radnog mjesta, gdje pojedinci svih vjera mogu u potpunosti sudjelovati bez straha od diskriminacije, uključujući mlade muslimane”.
Odluka od utorka potvrdila je nekoliko odluka koje je prethodno donio isti sud. Godine 2021. presudio je da poslodavci u privatnom sektoru mogu ograničiti izražavanje vjerskih, političkih ili filozofskih uvjerenja kada postoji “stvarna potreba” da se “predstavi neutralna slika prema kupcima ili da se spriječi društveni spor”.
Godinu dana kasnije rečeno je da takve zabrane ne predstavljaju “izravnu diskriminaciju” sve dok se jednako primjenjuju na sve zaposlenike.
Među onima koji su kritizirali odluku iz 2021. bio je i Human Rights Watch. “Muslimanske žene ne bi trebale birati između svoje vjere i svog posla”, izjavila je tada u izjavi Hillary Margolis iz ove organizacije.
Takva su ograničenja, rekla je, često bila usmjerena na muslimanke koje su nosile marame na glavi ili velove, a počivala su na pogrešnoj logici: “Da prigovori klijenta da zaposlenici nose vjersku odjeću mogu legitimno nadjačati prava zaposlenika”.
