Hadžem Hajdarević, veliki bosanskohercegovački književnik i lingvista, čovjek od pera koji je najljepše godine svog života posvetio pisanoj riječi. Znao je kako da ukroti jezik i u isto vrijeme mu služi na najbolji način. U redovima boraca za očuvanje bosanskog jezika, neumorno je stajao među prvima, znajući da tako čuva identitet svog naroda. Hajdarević je stvarao na maternjem jeziku, pisao eseje, kratke priče, vrhunsku poeziju i naučne spise o književnosti i jeziku, nastavljajući tako da kroz riječi koje je za sobom ostavio živi i nakon smrti. Pjesnik ovjenčan najvećim književnim nagradama, čija su djela objavljena na bugarskom, francuskom, engleskom, slovenskom, poljskom i njemačkom jeziku. Također je prevođen na arapski, turski i mnoge druge jezike.
Onaj koji je ,,rođen da bude pjesnik”, kako kaže profesor Alija Pirić. Pjesnik, ali nikad samo to. Tražeći sebi mjesto na poetskom nebu, znao je vrlo vješto da zasluži poštovanje svih onih koji su imali prilike da ga makar jednom sretnu i sa njim razmijene nekoliko rečenica, uvjeravajući se tada da je Hadžem jednako lijepo govorio, kao što je i pisao. Hajdarević je znao da će ga pjesma nadživjeti, o smrti promišljao često i, slijedeći stope svojih prethodnika, poput Abdagića, Disa i mnogih drugih, dao ovom motivu mjesto u svojim djelima. Najpoznatiji i najcitiraniji primjer jesu upravo stihovi Hajdarevićeve pjesme ,,Posljednje jutro” u kojoj pjesnik, hrabro i bez ustezanja, naglas izgovara strahove i pitanja koja svako od nas sebi vrlo često postavlja:
Posljednje jutro
Ponekad pomislim kako li će izgledati
Posljednje jutro moga života.
Ustat ću, kao i obično, i nekako odnijeti
Umorno tijelo do toaleta.
Možda neću
Ni pogledati u ogledalo…
Potom ću
Zahvalit se Bogu na još jednom darovanu
Danu, i sjesti da popijem jutarnju kahvu.
Svi ćemo biti doma.
Svi ćemo istom
Nekamo žuriti – svako za svojim neodložnim
Poslom zemaljskim… Manje je važno
Hoće li tog jutra grijati rujansko sunce
Ili će razjareni ožujski vjetri hladnom
Kišom lupkati o prozor… Ja ću mirno
Ispijati kahvu, blaženo sretan što nije mi
Dano znati je li to moje posljednje jutro.
A možda se tog jutra i ne dignem iz postelje?
Možda ću zauvijek ostati u nekom svome
Dubokom snu, pa će neko drugi polahko dizati
S kreveta napušteno tijelo – dok će duša sama
Otići u toalet, još jednom snažno povući vodu
I, slušajući grgolj, zastati pred ogledalom
Kao jasnom granicom za sve što nepovratno
Ostaje iza njezina neizvjesnog puta za Raj…
Pjesnik je oduvijek glasnogovornik, on se ne libi da kaže ono o čemu svjetina često samo razmišlja, ne usuđujući se da misao pretoči u riječ, jer ona tada postaje svačija i nema joj povratka. Tako nerijetko iz najmračnijih misli nastanu najljepši stihovi, jer književnost ne poznaje jednostavnost.
Ne uskraćujući sebi pjesničku slobodu, Hajdarević teži da svijet obuhvati svim svojim čulima, nastojeći da u svemu vidi dubine na prvi pogled nevidljive. Pjesnik analizira sve ono što ga svakodnevno okružuje, unoseći dašak mistike u svoju poeziju. U tim momentima jezik postaje najjače njegovo oružje, on mu pomaže da poimi sve ono naizgled neuhvatljivo. Njegova poezija majstorski obuhvata najveća filozofska pitanja, ali i čežnje koje tinjaju u samom pjesniku, poput one za figurom majke, koja postaje jedan od motiva i simbol neprolaznosti:
Majka
I Bajram će doći, i noć Jeumi-ašure,
i rumeni hor prepelica
za duše onih što odoše sa ovog svijeta,
i tisuć radosti u rasprhu bejturana –
kao u glasu punom džennetskog daha.
…
Slit će se žubori dječijih glasova
i kumrije na goblenima, sinut će
mladi mjesec ponad borovih rana,
i ti ćeš, u mladoj trešnjinoj
sjenci, slušat sva moja tirkizna
glasja, ti ćeš da šutiš, zauvijek
sklonjena u ležaljku Božijeg hlada.
Vještom rukom pjesnika, Hajdarević je uspio da kroz svoj opus obuhvati plejadu tema i motiva. Pjesnik kojeg su oblikovale teške životne i ratne okolnosti, vješto je o sveme progovarao kroz književnost, služeći joj dostojanstveno i posvećeno. Njegova je poezija često neuhvatljiva, hermetična i teška za tumačenje, a opet otvorena za različita tumačenja, u čemu se ogleda njena veličina.
___________________________________________________
Tekst je objavila Ajla Gusinac u časopisu “Riječ”. Sve brojeve časopisa možete pronaći na sajtu https://mmmizs.rs/
