Razmišljam o tome šta to u vezi s početkom školske godine izaziva toliko napetosti kod roditelja. Anksioznost. Ta riječ mi odjekuje u mislima.
Šta je anksioznost zapravo?
Možda najbolje opisuje osjećaj neizvjesnosti koji dolazi s novim izazovima.
Ona se ne zadržava samo na mentalnom nivou; prožima tijelo i um. Osjećamo je kao težinu koja pritišće ramena, kao napetost u stomaku, i kao vrtlog misli koji ne prestaje.
Anksioznost se može manifestirati na različite načine – kroz misli koje se pletu u beskonačne scenarije, kroz ubrzani puls, kroz osjećaj nelagode koji je teško ignorirati. Ona nam daje stalni osjećaj umora i iscprljenosti. Osobe koje prolaze kroz iskustvo anskioznosti često kažu kako nemaju volje ni kroz kuću da hodaju, a kamoli kroz grad ili šumu.
Reći će vam da nemaju snagu u rukama i nogama jer ih napetost umori i iscrpi. Jako lupanje srca i nedostatak zraka im kreira dodatnu zabrinutost za zdravlje. A nesanica i nedostatak sna, zbog brige o zdravlju, pogoršava sliku o sebi jer se vidimo kao neko kome se dešavaju strašne stvari i ko je bespomoćan da išta promijeni.
Ovakva vrsta brige i razmišljanja o sebi uzrokuje novi nivo problema, a to je gubitak apetita. Možemo li zamisliti šta znači za psihičko zdravlje gubitak apetita? Na prvom mjestu to je nedostatak dva ključna nutrijenta za zdrav rad mozga, a to su proteini i probiotici. Bez njih naš mozak nije u stanju jasno da razmišlja, da uči, da donosi dobre odluke, da rješava probleme. Pokušajmo pretpostaviti koliko oslabljen rad mozga može otežati već prisutni osjećaj bespomoćnosti. I dok razmišljam o tome, shvatam da anksioznost nije nešto što pogađa samo odrasle. Djeca, suočena s novom učionicom, novim prijateljima i učiteljima, također osjećaju ovu nelagodu.
Kako im pomoći da riješe tu nelagodu? Kako da se s njom nose? Kako da je razumiju? I u kojem kontekstu je mogu posmatrati pa da kao takva dobije smisleno mjesto u njihovom odrastanju i upoznavanju sebe?
Kada se osvrnem na sve to, prisjetim se nečega što često zaboravljamo – snage koja može biti pravi saveznik u borbi protiv anksioznosti: radoznalosti.
Kako gledati na radoznalost?
Radoznalost nije samo prolazna oduševljenost ili interesovanje za nešto; ona je duboka unutrašnja snaga koja nam pomaže da istražimo nepoznato, da razumijemo izazove i da se osjećamo povezano s okolinom. Povezivanjem sa radoznalošću, djeca i odrasli mogu pronaći smisao i svrhu u svojim iskustvima, omogućavajući im da prevaziđu osjećaj nesigurnosti i razviju otpornost.
Kao snaga karaktera, ona nam omogućava da se usmjerimo na istraživanje i otkrivanje, čime se stvara zdravija perspektiva o svijetu oko nas. Ona nas pokreće da prepoznamo i razumijemo svoje strahove, umjesto da im se prepustimo.
Radoznalost je bila ta koja nas je kao djecu tjerala da istražujemo svijet, da postavljamo beskrajna pitanja, da otkrivamo odgovore čak i u naizgled nebitnim stvarima. Ali, kako starimo, često zaboravljamo na tu snagu koja nam je bila prirodna. Pitam se, šta bi se dogodilo kada bismo umjesto straha i brige, izabrali da budemo radoznali?
Zapravo, mi imamo mogućnost da biramo jedan moćan alat o kojem ne pričamo dovoljno, te samim tim ga nismo osvijestili ni u primjeni. Kada smo radoznali, mi postajemo aktivni istraživači sopstvenih strahova. A to znači, umjesto da anksioznost preuzme kontrolu nad našim mislima, mi njom upravljamo postavljanjem pitanja: Šta me to tačno plaši? Kako mogu bolje razumjeti ovu situaciju? Šta mogu naučiti iz ove situacije? Kako mogu podržati svoje dijete da se suoči s izazovima škole s radoznalošću, umjesto sa strahom?
– Radoznalost nam daje mogućnost da promijenimo perspektivu, pa umjesto prijetnje vidimo priliku za rast i učenje. –
- Ovako bi izgledale neke praktične smjernice za roditelje i djecu:
– Postavljanje pitanja: Kada primijetite kod sebe ili kod svog djeteta znakove anksioznosti, zaustavite se i postavite nekoliko jednostavnih pitanja. “Šta je to što me trenutno brine?”, “Šta je najgore što se može dogoditi?” ili “Šta novo mogu saznati iz ove situacije?”.
Ova pitanja pomažu usmjeriti misli prema radoznalosti, umjesto prema strahu.
– Istraživanje situacije: Ohrabrite svoje dijete da istražuje ono čega se boji. Na primjer, ako se dijete brine o novom učitelju, zajedno istražite sve što možete saznati o njemu. Možda saznate da ima zanimljive hobije ili da voli isti sport kao vaše dijete.
Ovo pomaže smanjiti strah od nepoznatog.
– Vizualizacija radoznalosti: Prije spavanja, umjesto da se fokusirate na ono što bi moglo poći po zlu, zamislite zajedno sa svojim djetetom šta bi moglo biti zanimljivo i novo sutra u školi. Vizualizirajte pozitivne aspekte novog dana, potičući radoznalost o tome šta sve možete otkriti.
– Priče o radoznalosti: Podijelite sa svojim djetetom priče iz svog djetinjstva kada vam je radoznalost pomogla da prevladate strah. Na primjer, možda ste se bojali prvog dana u školi, ali ste na kraju otkrili da volite novo gradivo ili ste stekli novog prijatelja.
Priče pomažu djeci da vide konkretne primjere kako radoznalost može prevladati strah.
– Praktična primjena: Kada se dijete suoči s nekom situacijom koja izaziva anksioznost, zajedno smislite igru: neka dijete postavi što više pitanja o toj situaciji. Na primjer, ako je zabrinuto zbog testa, potaknite ga da pita: “Kako se mogu najbolje pripremiti?”, “Šta sve već znam o ovoj temi?” i “Kako mogu učiti na zabavan način?”.
Pomislite na trenutak koliko bi drugačije bilo doživjeti početak školske godine ako bismo pristupili tom iskustvu s radoznalošću. Umjesto da se usmjeravamo na sve što bi moglo poći po zlu, šta ako bismo se fokusirali na sve što možemo otkriti? Nova učionica kao prilika za nova prijateljstva, novi učitelji kao izvor novih znanja, nove aktivnosti kao šansa za razvoj novih vještina.
Radoznalost nam omogućava da promijenimo način na koji doživljavamo stresne situacije. Ona nas podsjeća da svaka promjena, ma koliko izazovna bila, nosi u sebi mogućnost za otkrivanje nečeg novog i uzbudljivog.
- Kako radoznalost može ostati dugoročan alat?
Ipak, iako je radoznalost moćan alat, ona može izblijediti ako nije podržana drugim važnim elementima. Djeca se mogu vratiti svojim strahovima i nesigurnostima kada se suoče s situacijama koje su ih prethodno uzrujavale ili zbunile, a koje su stalno prisutne u njihovom školskom ili nekom drugom okruženju.
Da bismo radoznalost zadržali kao dugoročan alat, ključno je raditi na samopouzdanju djeteta.
Samopouzdanje i radoznalost: Zdrav razvoj mozga
Kada dijete osjeća povjerenje u svoje sposobnosti, radoznalost ima prostor da se prirodno razvija.
Samopouzdanje postavlja temelje na kojima radoznalost može procvjetati. Djeca koja vjeruju u sebe i svoja znanja lakše se upuštaju u istraživanje i postavljanje pitanja. S druge strane, ako se dijete osjeća nesigurno, radoznalost može postupno izblijediti jer nesigurnosti i strahovi preuzimaju kontrolu.
No, radoznalost nije samo sredstvo za ublažavanje anksioznosti; ona ima ključnu ulogu u zdravom razvoju mozga. Istraživanja pokazuju da radoznalost potiče stvaranje novih neuronskih veza u mozgu, što jača sposobnost učenja i podstiče kreativno razmišljanje. Djeca koja su ohrabrena da postavljaju pitanja i istražuju svijet oko sebe, razvijaju ne samo bolje kognitivne sposobnosti, već i emocionalnu otpornost. Radoznalost tako postaje most koji omogućava mozgu da se prilagođava i raste kroz nova iskustva, igrajući ključnu ulogu u njihovom cjelokupnom razvoju.
Uloga roditelja u održavanju radoznalosti
Radoznalost nije samo privilegija i glavna odlika djece; ona je i način na koji roditelji mogu aktivno doprinositi razvoju svojih mališana. Roditelji igraju ključnu ulogu u tome kako djeca doživljavaju svijet i kako se nose s izazovima. Kroz vlastiti primjer mogu pomoći djeci da razviju i održe svoju radoznalost. Kako?
Zamislite tipičan kraj školskog dana: dijete se vraća kući, a roditelj ga dočekuje s pitanjima koja se fokusiraju na sve što nije išlo kako treba. “Šta je bilo pogrešno u tvojoj domaćoj zadaći?” “Zašto si opet imao problema sa svojim učiteljem?” “Kako to da nisi dobro prošao na testu?”
Ova vrsta komunikacije može stvoriti osjećaj da se svakodnevni izazovi vide kao problemi koje treba ispraviti, a ne kao prilike za istraživanje i rast.
Nasuprot tome, kada roditelji u svojim razgovorima pokažu otvorenost prema novim idejama i pitanjima, djeca na taj način najbolje uče kako se suočavati s nepoznatim i neizvjesnim situacijama s povjerenjem.
Umjesto da se usredotoče na prepreke i sumnje, roditelji mogu koristiti radoznalost kao način za vođenje razgovora i istraživanje rješenja zajedno sa svojom djecom.
Na primjer, ako dijete izražava brige o školi, roditelj može postaviti pitanja koja potiču razmišljanje, poput: “Šta ti se čini zanimljivo u vezi sa školom?” ili “Postoji li nešto u školi što ti izaziva radoznalost?”.
Ova vrsta pitanja pruža novu perspektivu i može pomoći djetetu da se fokusira na pozitivne aspekte, razvijajući osjećaj sigurnosti i potičući njegovu unutarnju radoznalost.
Misao za kraj
I dok završavam ove misli, podsjećam se da je ono što nam se čini nepoznato zapravo prilika za rast i razvoj potencijala, te da imamo snage u sebi sa kojima možemo samopouzdano zakoračiti u novu školsku godinu, ili bilo koji drugi izazov, hrabro i s otvorenim umom.
Aida Tule je psihološkinja, edukatorka, trenerica. Više od decenije radi u oblasti primenjene pozitivne psihologije kroz edukaciju i savetovanje. Autorica je knjige “Arhitektura duše”.
