Hafiz Bugari na slikovit i duboko inspirativan način govori o tome kako Ramazan vraća čovjeka njegovoj izvornoj prirodi, kako nas post uči samokontroli, zahvalnosti i suosjećanju, te kako svako od nas nosi u sebi snagu da kaže “ne” svemu što nas udaljava od ljudskosti.
Kroz lična sjećanja iz djetinjstva, prisjećanje na mukabele u Bijeloj džamiji i refleksije o Božijoj riječi, ovaj razgovor nas vodi do suštine – da se vjera živi srcem, da se Kur’an ne samo uči, već i osjeća, i da se čovjek ne traži negdje daleko, već u vlastitoj nutrini.
Ovo je priča o Ramazanu kao putokazu. O čovjeku kao amanetu. I o vjeri kao pozivu da budemo bolji – sebi, drugima i svijetu.
