BIJELE TRAKE
Dana 31. maja 2021. godine vidim sebe u Prijedoru negdje s početka devedesetih kako vežem bijelu traku desnom na lijevu, pomažući se zubima i misleći kuda ću i kako ću tako obilježen. Nevoljko, ali stežem, jasno da se vidi i imam osjećaj da su sve oči uprte u me. I onda se u toj bijeloj traci otvara jedna velika crna bezvremenska kapsula, rupa u vremenu i prostoru, u kojem lebdim, ne znajući više ništa. Zaboravljam i gdje sam, i ko sam.
Bilo je teško sebi staviti bijelu traku.
Dana 31. maja 2021. godine vidim sebe u nepoznatim bosanskim bespućima, iznemogao, zapušten i neuhranjen, poput bjegunca iz prijedorskog logora Omarska. Gledam u svoju bijelu traku, budan i živ (ili to ipak sanjam o sebi prošlom, negdje na budućem svijetu?) – bilo kako bilo, ja već znam da je došlo vrijeme da je skinem – jer, eto, dan je već prošao! I tik što treba da skinem svoju bijelu traku, ponovo se nekako penjem u bestežinsko stanje, ali zapravo to ja tonem u svoju novu crnu prostorno-vremensku dimenziju, uveliko gubeći snagu – lahko je bilo staviti sebi traku, ali kako je sada skinuti?
INSTITUCIONALIZACIJA ZLOČINA I VELIKI SRPSKI PISAC I potom čujem Kiša:
„To da su logori simbol našeg vremena, stravičan simbol našeg vremena, mislim da je činjenica koju nisam ja ni prvi izrekao, ni prvi primetio – i da je to jedno od najstrašnijih iskustava celokupne istorije čovečanstva – utoliko pre što se pojavljuje u veku kad nam se čini da do toga više ne može doći. Iskustvo logora pritom govori o tome da istorija kao razvoj, pristup istoriji kao nečemu što ide uvek napred i naviše, …dovodi, dakle, u pitanje čitav koncept istorije… I sve što se u istoriji događalo, buka i bes istorije, svi zločini istorije, bili su, da vam kažem prosto, spontani. Od Džingis Kana do ratova… sve su to nejasni koncepti i sukobi. – A da je prvi put u istoriji čovečanstva, u skorašnjoj i u današnjoj istoriji, našoj, mi smo savremenici logora koji su prvi put jednim ideološkim…jedan ideološki koncept stvorio jedno od najvećih zala čovečanstva. I, ideološki koncept koji je podignut na nivo institucije.“
O kojoj i kakvoj institucionalizaciji je ovdje riječ, pitamo li se? Svakoj, ako je autokratska, totalitarna i u zločinačkim namjerama i izvršenjima time i fašistička, staljinistička ili nacistička. Ko ne bi osudio osmišljeni zločin?
Je li to onda ona institucija koja se s početka devedesetih između ostalog finansirala novčanicama koje je izdavala NARODNA BANKA SRPSKE REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE u Banjoj Luci 1992. godine (a koja od 1993. postaje Narodna banka Republike Srpske)?
Je li to ona VOJSKA SRPSKE REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE koja na svojim registarskim oznakama ima trobojku (dok na tablicama bosanskih gradova stoji tradicionalni srpski grb sličan današnjem grbu Srbije?) i ćirilični natpis BРC БиХ (ovo БиХ kasnije je nasilno amaterski brisano s tih vojnih tablica, da bi BРC bilo preimenovano u BРC)? Eto šta znače samo OBIČNE riječi …! Zbog njih i novčanice mijenjaš…
„U tome je razlika između zločina logora i svih drugih…to njegovo osmišljavanje“ …govorio je smjelo Danilo Kiš i proglasio saučesnicima zločina sve pisce i intelektualce koji pokušavaju pronaći opravdanje za takvo što, bilo da je riječ o staljinističkom, bilo da je riječ o fašističkom osmišljenom zločinačkom poduhvatu, koji se riječima mnogih „opravdavaju“ kao „historijska nužost“ – što ostavlja otvorenu „mogućnost da se PONOVI jedan treći ili peti koncept logorski“, što se uvijek može dogoditi i što se, eto, događa.
I onda postajem rahmetli Rizah Hadžalić iz zvaničnog haškog predmeta Kvočka i drugi (br. IT-98-30/1) i Mejakić i drugi (br. IT-95-4-I). Rizaha su u logoru Omarska u aprilu ’92. tukli do smrti samo zato što je na pitanje šta mu je to u ruci (držao je koricu hljeba) odgovorio velikodušno BUJRUM (bujrum nije isto što i izvolite)– i potom zbog jedne jedine riječi izgubio svoj skromni život.
Šta je riječ?
Riječ je sve, i riječ nije ništa – kazali bi.
SRPSKA ŠKOLA
U Bukvaru i Prvoj čitanci za srpske osnovne škole u Bosni i Hercegovini 1908. godine ima mnogo lepih reči. Ne želim ocjenjivati da li su i ove lepe:
Ja sam Srbin, srpski sin,
Ime mi je Radivoj
Prvi mi je zavjet moj
Sa Srbinstvom padaj, stoj!
I tog ću se držati,
Do god mogu disati!
Veli srpskog oca sin,
Pravi srpski sin.
Od oca mi ostala
L’jepa dara tri:
Ime Srba, mač i krv,
Što m’ u srcu vri;
Od matere sveti dar:
Srpski jezik i oltar,
Ima svaki srpski sin,
Pravi srpski sin.
(BUKVAR I PRVA ČITANKA ZA SRPSKE OSNOVNE ŠKOLE U BIH, 1908. godine, str. 67)
Ne znam je li Radivoj nešto u rodu Ratku, ali znam da bi mu po godinama mogao biti djed. Ono što su djedovi učili, unuci su u djelo proveli? A bake? Šta su radile njihove bake?
Iz divnoga srpskog jata
I ja sam vam mala tica,
S ponosom ću svakom reći:
Ja sam mlada Srpkinjica.
Srpkinja sam, to mi reče
I premila moja mati,
Pa stoga ću sve do groba,
Srpkinjom se samo zvati.
Pjesme pjevam srpske samo
Srpstvo ljubim više svega,
Jer imena od srpskoga
Niđe nema dičnijega.
Srpkinja sam ponosita
-Neka mi se svako divi
Za Srbinstvo koja radi
I za njega koja živi.
(BUKVAR I PRVA ČITANKA ZA SRPSKE OSNOVNE ŠKOLE U BIH, 1908. godine, str. 67)
Heeej, pa ovo se događa samo godinu nakon što je austrougarska administracija zvanično 1907. ukinula u školama predmet Bosanski jezik, i kako to naša djeca danas u školama uče, uvela Srpsko-hrvatski (Srpskohrvatski). Čekajte, ove pjesme nisu o srpskohrvatskom? Hoće li učenica Anesa, kojoj je šk. 2019/2020. u svjedodžbi izdatoj u JU OŠ „Dositej Obradović“ u Prijedoru upisano Srpski jezik, ili učenik Reuf, iz iste ove (prijedorske) škole, kojem je iste školske godine (19/20) u svjedodžbu upisano Jezik bošnjačkog naroda – hoće li, dakle, njih dvoje, i hoće li druge Anese i Reufi učiti ove i ovakve pjesme? Bolje bi bilo da neće, bolje za sve nas. Ovo vrijedi i za učenika Seida iz Srebrenice kojem je šk. 2012/2013. u svjedodžbi upisano Bosanski jezik, u JU Prva osnovna škola u Srebrenici. Pa, kako i neće kad je u Srebrenici na zvaničnom popisu stanovništva 1991. godine preko 70% građana odabralo upravo bosanski jezik. Heeej, preko 70%. Je li upravo ovakvo što bilo povodom da se pročešlja, promijeni i razrijedi krvna slika Srebrenice? (Ugh, gnušam se nad ovim ispraznim i preružnim eufemizmima…)
Koliki je ostatak, nakon ovog RAZRJEĐIVANJA, pitamo li se? Pa, ovaj… hmmm, preko 50% građana Srebrenice odlučilo se na posljednjem popisu za bosanski jezik. Poštuje li iko njihovu odluku?
Hoće li se makar neko dosjetiti da postupi isto kao onaj Crkveno-školski odbor u Sarajevu za vrijeme Osmanlija, kad je zvaničnim vlastima 30. januara 1858. godine poslao školski program u kojem se uči Gramatika bosanskog jezika, da bi samo tri mjeseca kasnije, a nakon što je januarski plan ODOBREN, za vlastite potrebe bio sačinjen novi, 3. marta 1858. godine (kako svjedoče izvještaji pravoslavne Crkvene opštine u Sarajevu) u kojem je sada ono Gramatika bosanskog jezika promijenjeno u Srpska gramatika.
Šta bi na ovo rekao Benjamin Kallay?
(Samo da EU ne bude AUUU…)
Jasmin Hodžić je doktor humanističkih nauka iz područja lingvistike, uža oblast bosnistika. Objavio je tri knjige iz oblasti lingvističke bosnistike, od kojih je jedna koautorska. Najviše se bavi sociolingvistikom, akcentologijom i sintaksom. Objavo je i autorsku knjigu priča iz ratnog djetinjstva „Telegrami za Angela Palmerasa“. Piše i kolumne, izvještaje i polemike. Živi i radi u Sarajevu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku medija TAKT.
