22/11/2024
-1.5 C
Novi Pazar

Putopisi: Putovanje na Istok

Svjedoci smo da je ovih dana Istok Turske nastradao i u medijima kruže fotografije koje zaista rastužuju cijeli svijet. Historiju, tradiciju, kulturu kojom Istok Turske diše teško je opisati, ipak, mi ćemo kroz putopise Vahida Hodžića pokušati. Vahid Hodžić je 2013. godine, dok je studirao u Turskoj, obišao značajna mjesta na istoku i pisao o njima. Danas te spise imamo da nam svjedoče ljepotu svih mjesta koje ćemo vam prikazati kroz priču i fotografiju. Počinjemo od prvog dana i ujedno pokrećemo novu rubriku "Putopisi" za koju nam možete slati tekstove i fotografije.

12.02.2013

Utorak

Put na Istok nije počeo ovog 12.2. 2013. godine. Ovo putovanje počinje čekanjem na aerodromu u gradu koji je najveća kapija između Istoka i Zapada, a i između istoka i zapada. Putovanje počinje na istanbulskom aerodromu. Međutim, ovi memoari neće biti posvećeni tom mjestu, barem ne ovaj put. Mi se selimo u jugoistočni dio Turske, tačnije, u grad Diyarbakir za koji se smatra da je prijestonica nepostojeće države kurdskog naroda. Zamišljene države koju oni nazivaju Kurdistan. Diyarbakir (Diyâr-ı Bekr, Amed, Amida, Amid neki su od minulih naziva grada u prošlosti). Za one koji ne znaju i misle da ovaj grad i ova oblast nema šta ponuditi u turističkom smislu, da je potpuna nepoznanica, mogu samo reći da nedaleko od ovog grada izvire i kroz grad protiče drevna rijeka Tigar (eng. Tigris tur. Dicle nehri). Rijeka koja je bila simbol i orijentir prostora nekadašnje drevne Mesopotamije. Iskreno, ne znam ni ja puno. Zato sam došao vidjeti, upoznati i naučiti.   

Dan prije dolaska u Diyarbakir, zato što sam iščekivao avion petnaestak sati na aerodromu, rezultirao je današnjim umorom. Prvi dan nisam puno šetao. Let je trajao sat i po i prošao je bez većih turbolencija i problema, mada sam ja bio budan možda svega 15 minuta tokom leta. Prije nego što ću doći, istražio sam koliko je aerodrom u Diyarbakiru daleko od centra grada, vidio sam na google mapu da je vrlo blizu grada, shvatio da je pristupačan, pa se nisam puno brinuo kako stići do željene lokacije. Aerodrom je udaljen svega 3 km od centra grada. S obzirom na to da sam spakovane stvari držao do sebe u avoinu, nije bilo potrebe čekati prtljag. Izjurio sam iz aviona pokupivši svoj planinarski ranac i manju ručnu torbu. Ušao sam u jedini bus koji ide do grada sa aerodroma. Žena je bila na mjestu šofera i začuđeno sam se osmijehnuo i otišao sjednuti pozadi. Prije nego što ću sjednuti, upitam gdje je Ekinciler Cadde (Ekinđiler Džadu). To je bila moja prva željena lokacija. Izašli smo iz aerodromskog prostora i prvi utisak o saobraćaju, koji me je pratio do kraja boravka u ovoj oblasti, je da je užasan.

Baš se bezobzrirno vozi.

Foto: Vahid Hodžić – Diyarbakir, aerodrom

Kao student i stipendista vlade Republike Turske, imam pravo spavati u njihovim državnim domovima po cijeloj Truskoj. Baš zbog toga sam se uputio u Ekinciler Cadde. Izašao sam kod mjesta koje se zove ¨OFIS¨, nekakav šoping centar. Trebalo mi je malo vremena da nađem dom koji je bio ustvari tačno preko puta OFIS-a. Umor čini svoje. Ušao sam, pokazao svoju domsku karticu i pošto je turska administracija, kako bi Amerikanci rekli pain in the ass, vole raditi dvostruko i trostruko iste poslove misleći da nešto na taj način zaista i rade. Poslat će vas da jedan papir opečatite na tri različita mjesta i dva potpisa, tako da sam to i očekivao. Na svu sreću, nije puno ni trajalo da se prijavim, čemu sam se iznendaio. Prvo je htio da me pošalje u drugi dom rekavši da se studenti polako vraćaju sa odmora, ali nisam ni ja posustao. Rekao sam da ne poznajem grad, da ne mogu sada tražiti taj drugi dom. Morao sam napisati na prazan papir odakle dolazim, gdje studiram i, sva sreća, nije bilo potrebno nikakvo pečatiranje. Dva potpisa od kojih je jedan bio moj. Preskočio sam reći da je let trebao biti u 06:45, ali su ga odložili za 07:30. Sa aerodmora u Diyarbakiru sam izašao oko 09:20.

Uzimam čistu posteljinu i momak koji je student, kako sam razmio, me smješta u sobu u kojoj nema nikog, a u kojoj se nalaze samo 2 kreveta. Soba nije ni previše mala ni velika. Meni odlično, meni žurka! Da, soba je kao i većina domova, bez kupatila. Te se prostorije obično nalaze na spratu i koriste se kolektivno. Smjestio sam se, otišao se istuširati i malo odspavati, odmoriti se. Navih alarm u 14:00 dana 12.02.2013, ali me probudio očev poziv. Probudio me svega 15 minuta prije alarma, ali ono što ja pričam i pišem u polusnu je nešto čega mogu biti svjesne svega par osoba. To uključuje i ženu iz banke koja me zvala rano ujutro prije par godina da me pita da li želim ukinuti karticu zbog nekog sitnog problema koji sam mogao i zaobići. Ja u polusnu mrtav hladan kažem: Ukidaj, a u glavi: Ukidaj, mani me se, ženo, pusti me da spavam! Okrenem se i nastavim spavati. Tri minuta nakon toga, kako sam samo skočio iz kreveta kad sam shvatio šta sam uradio. To nije bio san! Ova priča ipak ima sretan završetak. Htio sam vam dočarati moje stanje kad se tek probudim, to jes kad me neko probudi i postavi sasvim obična pitanja. I tako poluusnuli ja pričam sa svojim ocem, tako da ne znam da li sam šta ukinuo ovaj put. Siguran sam da je bilo nešto ozbiljnije, sigurno bih skočio iz kreveta.

Izašao sam iz doma i kao bezglava muha krenem u obilazak, kao da poznajem grad ne razmišljajući kuda i koliko mi vremena treba do tog nekog mjesta. Grabim korak po korak. Nailazim na staru gradsku tvrđavu koja je u obliku (kalkan balik) ribe koja se uzdiže kad je gledate sa visine.  Dužina tvrđave je 5.5 km i posle Kineskog zida, ovo je najveća tvrđava na svijetu. Grad se smatra starim i 9.000 godina. Tačan datum izgradnje tvrđave se ne zna, ali ono što se zna to je da je rimski car Konstancije II na već tada postojeću tvrđavu vršio nadogradnju i jačanje tvrđave.

Foto: Vahid Hodžić – Diyarbakir Tvrđava
Foto: Vahid Hodžić – Diyarbakir

Naravno, kroz ovaj grad i ovu oblast prošle su mnoge imperije, tako da je na ovoj tvrđavi više puta vršena rekonstrukcija, to jest jačanje, dok na kraju nije poprimila oblik koji je i dan-danas ostao. Oblik ribe.

Posle kratkog obilaska tvrđave, odlazim da jedem. Očekivao sam jeftiniju hranu nego što je to u drugim gradovima. Barem jeftiniju od hrane u Carigradu ili Smirni, ali, eto, šta sad. Jeo sam neku začinjenu piletinu u sosu, koja je već bila preljuta, a sa strane mi konobar donio i ljute feferone. Ta piletina, 2 ajrana (za one koji ne znaju šta je ajran: to je nešto što liči na jogurt samo što je rjeđe i slano je) i kola je koštalo 17 lira. Sa trenutnim kursom eura, to bi bilo oko 7.5 eura. Mjesto nije bilo loše, ambijent lokala je bio fin.

Lutao sam po gradu još malo tako i otišao u dom. Ono zbog čega sam još euforičan je to što je danas nastavak Lige šampiona. A oni koji prate fudbal znaju koji je to dan. Dok ja ovo pišem, a vi čitate, mogu ispraviti rečenicu i reći

… koji je to dan bio.

Kako sam umoran i neispavan! Gledat ću tekmu i leći spavati.

____________________________________________________________

Vahid Hodžić – Rođen u Novom Pazaru (1988), osnovnu i srednju zavrišio u rodnom gradu, studije iz IT oblasti nastavlja u Turskoj(2007). Nakon završetka (2013), seli se u Sarajevo gdje počinje raditi u struci. Vraća se Novom Pazaru(2016) nakon 6 godina provedenih u Turskoj i 3 godine provedenih u Sarajevu. 

NAJČITANIJE

FOTO DANA

Vezani članci

OSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime