U sobu je došao drug kojeg sam upoznao prvog dana i probudio me par minuta prije alarma. Drug Ferit, inače Kurd, obećao mi je da će me prošetati po gradu na mjestima koja nisam obišao. Prije toga idemo na džigericu. Kako je džigerica specifična za pravljene, da bi bila dobra, ukusna, ne smiješ je ni prepeći ni malo ispeći, moraš pogoditi sredinu.
E pa bolju nisam jeo, pravi majstori.
Pitao sam oko hrane, da li ima neko posebno jelo iz Diyarbakira, na šta sam dobio odgovor. Već sam vidio da po gradu imaju jela koja postoje i u drugim turskim gradovima (doner,pide,gozleme itd.). Ali ako baš tražite specifičnu hranu samo za neku oblast, onda morate zaviriti u sela i da vas ljudi iz sela prime u svoju kuću, baštu, i da jedete ono što jedu i oni. Najslađe uštipke sam jeo u jednom selu izvan Izmira, sa svježom piletinom. Možda su mi ti uštipci bili dobri zato što su me oni ljudi primili, ko zna, ali to je druga priča.
Uputili smo se ka hz. Sulejmanovoj džamiji koja je tik do starog zatvora koji se, gle čuda, pretvara u muzej, a korišten je do skoro kao zatvor.
Previše morbidno zvuči sve ovo.
Na putu do džamije ugledah par iz neke strane zemlje, što me radovalo. Postoje ljudi koji nemaju predrasuda prema ovoj oblasti samo zato što mediji tako prenose.
U dvorištu džamije nalazi se turbe, mezari 27 šehida.
Sljedeća džamija je Nebii (Pejgamberova) džamija iz 15. vijeka.
Jiber je marka iz Diyarbakira i proizvodi veš.
U Diyarbakiru se nalazi i jedinstvena minara (dort ayakli minare) četvoronoga minara.
Uputili smo se do jedinog univerziteta u gradu, ali se pravi i jedan privatni (Mesopotamija Univerzitet). Prvi (Dicle U.) broji oko 26 hiljada studenata i postoje svi fakulteti i smjerovi, od-do. Kampus je prevelik pa tako imaju bus-linije po kampusu, jer su zgrade razbacane prema fakultetima. U kampusu se nalaze i dvije džamije, a treća izvire iz temelja. (slike)
Sa kampusa se lijepo vidi i grad.
Posle kampusa uradio sam nešto što će neki reći da je još luđe nego sam dolazak ovamo.
Autostopiram!
Možda ovaj put nije tako tranzitivan, ali vjerujte mi da sam na ovoj magistrali vidio oznake najmanje 20 gradova iz turske (od 85) a i oznake Sirije, Iraka i Irana.
Ulica je bila baš prometna i iznenadio sam se porijeklu putnika. Turski sistem tablica je po azbuci to jest brojevima, na primer grad Adana ima broj 01, Ankara 06 itd.
Stao je mladić sa 06 oznakom. Otišao sam do novog dijela grada. Nije postojao strah u meni u vezi sa autostopom.
U novom dijelu grada izašao sam kod nekog tržnog centra.
Ne znam zašto sam došao ovamo?
Vraćam se pjehe do starog dijela grada i idem posjetiti nekog. Došao sam u mahalu koja me je osvojila. Ona, ljudi, djeca i ono kako mahala diše i znate šta?! Osvojio sam svijet danas!
Moj je! Ona mahalska djeca koja se igraju! Hvala im što su me podsjetili na pravo djetinstvo! (Igrali su se klikera!) Ovi naši sa zapada znaju samo za komp,playstation, GTA, pikati PES-a, ne znaju ni šta je šta kliker, a ne da se igraju njime.
U početku su mislili da je neki trik i plašili su se. Kada su vidjeli da nije, pokazali su takvu sreću i osmijehe zbog slatkiša. Žao mi je, ali u tom trenutku mi nije padalo na pamet da slikam djecu kako se igraju, sa svim onim osmijesima, tako da te slike nećete vidjeti. Ostat će u nematerijalnom smislu samo u mojoj glavi. Vi je zamislite iz ovih riječi i sjetite se kako smo se nekad mi igrali.
Pao je mrak, ali ja sam i dalje bio po mahalskim sokacima ne razmišljajući da to uslikam. Potpuno sam se upustio u neki normalan mahalski život koji nisam htio kvariti i privlačiti pažnju svojim aparatom. Lutao sam, šetao, skitao, lijevo-desno, pravo, gore-dolje i razmišljao o onom našem djetinstvu koje ovdje vidjeh. Djetinstvo koje smo imali, a sada možemo samo proživljavati kroz djecu. Danas sam se umorio. Sinoć sam zaspao oko 3 posle ponoći , a onda sam i prepješačio oko 30 km. Odlazim u dom. Danas sam naučio i zapisao malo kurdskog :
Roj baş (Dobro jutro)
Dembaş(Dobar dan)
Evarbaş(Dobro veče)
şerbaş(Laku noć)
hevalê min serê xwe dişa,qaseki şunda bigerin (Drug se tušira,nazovite kasnije)
Naravno izgovor se razlikuje od mjesta do mjesta. A pisanje pogotovo!
Što se tiče Diyarbakira, ostalo mi je još par mjesta koja nisam vidio a da znam za njih. To je još par starih mostova na rijeci Tigar, ali oni su malo izvan grada i nisam stigao. Grad takođe krase stari hanovi kojih u staroj čaršiji ima dosta, a prošao sam kroz njih preko dana. (slike)
Plan za sutra je sljedeći : Ustajem rano i putujem južno od Diyarbakira u grad Mardin! Udaljen je svega sahat i po, a blizu njega je i sirijska granica.
U domu sam i već je ponoć. Počeo je petak, mubarek dan! Okupat ću se i zaspati.
Ja sam danas osvojio svijet, šta si ti danas uradio?!
