17.02.2013
Nedjelja
Ples je trajao cijelu noć, a ujutro, kad se jedan čin plesa završio, počeli su aplauzi, kiša koja je aplaudirala cijelih 10 minuta bilo je nešto što su zaslužili grad i njegov stari prijatelj. Aplauzi su stali, ali ples je i dalje trajao, kao ovaj put zahvala za aplauze. Ples se svodio kraju.
Otišao sam i malo sam prisustvovao službi sirijsko pravoslavne crkve
Preuzeo sa interneta:
Sirijska pravoslavna crkva je drevnoistočna crkva koja potiče od drevne Antiohijske Patrijaršije, od koje se odvojila posle 451. godine, posle sabora u Halkedonu. Crkva je poznata i kao Jakobitska crkva. Ima svoj začetak u monofizitskoj grupi u Siriji, koja se nezavisno okupila oko antiohijskog patrijarha Petra 455. godine. Poznata je pod imenom “sirijsko-jakovitska”, po episkopu Jakovu Zanzali ili Baradaju, koji je oko 540. god. igrao značajnu ulogu u njenom organizovanju. Posle progonstva iz Antiohije (Arapi su osvojili Antiohiju 638. god.), crkva premešta svoje sedište u Mardin (današnja Turska), zatim u Homs (Sirija), a 1959. godine u Damask. Sirijski monofiziti služe Liturgiju Svetoga Jakova na sirijskom. Od 878. god. sirijsko-jakovitski episkopi nose titulu Ignjatije. Sedište Crkve nalazi se u Damasku.
Dayro d-Mor Hananyo isto tako poznat kao Deyrulzafarân, sirijski pravoslavni ministar smješten nekoliko kilometara od Mardina. Nekada je bio sjedište antioškog patrijarha.
Služba je bila na arapskom, to jest sirijskom, a jedan čin molitve mi je posebno privukao pažnju. Ruke u vazduhu, na način kako to i muslimani rade. Ponavljali su molitvu u sebi. Službi je prisustvovalo oko 60 ljudi.
Dok se ples privodio kraju, odlazim u drugi grad, istočno od Mardina, grad Midyat, koji je udaljen sahat vremena. Grad koji je isto tako historijski bogat, kulturno i vjerski šarolik. Pretežno stanovišto čine Arapi. U njemu postoje kako džamije, tako i crkve i manastiri. Upoznao sam se sa bratom Abdul Hakimom, Arapom šafijskog reda i klanjali zajedno podne-namaz. Rame uz rame, Abdul Hakim i Abdul Vahid, šafija i hanefija bili smo usmjereni na Jednog.
Sa njim odlazim u obilazak starog grada.
Družimo se još malo, on odlazi da pomogne bratu, a ja se vraćam u Mardin. Bio sam svega par sati, tako sa nisam mnogo istražio, ali sam vidio jedan od najljepših simbola grada. (slika)
Htio sam iz Midyata ići u općinu Hasankeyf koja je tik uz rijeku i ima posebnu ljepotu, ali zbog radova u tom gradu, koji se ne mogu obići turistički, odlučujem se vratiti u Mardin.
Za sve one koji vole historiju, ali i prirodu i njene ljepote: morate doći u ovu oblast. Neka vam Mardin bude polazna tačka, a od Mardina ima toliko lijepih općina koje su ne tako daleko. Hasankeyf, Midyat, Beyazsu i mnoge druge. (slike općina preuzeo sa interneta)
U ovo oblasti vidjet ćete jedan od najranijih sudara tri najveće monoteističke vjere i veliki dio tih bogomolja i historijskih važnih mjesta su sačuvani, ali se i koriste za službe, mise, klanjanje ili prosto rečeno, molitve Jedinom.
Dolazim u Mardin i idem posjetiti djecu i družiti se malo sa njima. Družili smo se, igrali malo fudbala zajedno, potom se toplo pozdravili. Krenuo sam dalje.
Hajde, nemoj ići, navikli smo se na tebe, govorili su mi, što mi je izmamilo veliki osmijeh, a srce napunilo srećom i tugom. Sretan što su me prihvatili kao dio mahale, a tužan što moram ići. Onako filmski, pratili su me do jednog dijela mahale, ja na čelu sa njima. Iza mene bilo je petnestak djece. Kada smo stigli do vrha mahale, pozdravili smo se i krenuo sam sam ići dok su mi oni mahali i govorili Čekamo te opet.
Kako su me mahalska djeca prihvatila i mahala i sokaci su me morali primiti, položio sam ispit i penjući se, vraćajući se ka hotelu, bez problema sam znao kuda idem i u koji sokak da skrenem da bih došao do hotela.
Odmaram malo, pa odlazim večerati. Ono što je specifično za ovu oblast i morate piti je njihov ajran koji se pije iz posude pomoću male kutlače. (slike).
Poslije jela, pio sam također još jednu, ali ovaj put baš specifičnu tekućinu za ovu oblast, MIrra kahve ( čita se M-rra). To je kahva koja se služi u malim šoljicama i liči na espresso. Kahva se sprema na poseban način koji je čini zanimljivom. Otprilike 10 dana, nekad manje, kuha se dnevno 3-4 sata i svaki put se dodaje još kahve. Turska kahva se stavlja u veliki kazan i kuha tako da bi se zatim dodao sastojak MIrra koje je neka vrsta zrna kahve i da bi kahva dobila pravi ukus, kazan je na pravoj vatri. Cilj je da kada sipate kahvu, ne smije imati onaj kajmak. Kahva je dosta jaka, dosta je gorka (pravi bitter) i ne koristi se šećer sa strane da ublažite.
Malo me je glava boljela i bio sam poprilično umoran i bez energije. A kada sam popio ovu kahvu, vjerujte mi, iste sekunde me glavobolja napustila, a došla energija. Kažu da je dosta zdrava, otvara um, zadržava i daje energiju.
Kahva je porijeklom starih Arapa i ima je samo u ovoj oblasti. S obzirom na to da ja ne volim slatko, ne šećerim, kahva mi se baš svidjela tako da sam popio još jednu, a zatim se uputio u šetnju Mardinom još noćas, pošto sutra idem. Ostat će mi u pamćenju mnogo stvari odavdje. Topli ljudi koji vole ugostiti, uski sokaci i duh mahale, ples magle i grada, a ponajviše ću pamtiti i nedostajat će mi mahalska djeca koja su mi nesebično dijelila osmijehe i primile me kao dio društva.
Vahid Hodžić – Rođen u Novom Pazaru (1988), osnovnu i srednju zavrišio u rodnom gradu, studije iz IT oblasti nastavlja u Turskoj(2007). Nakon završetka (2013), seli se u Sarajevo gdje počinje raditi u struci. Vraća se Novom Pazaru(2016) nakon 6 godina provedenih u Turskoj i 3 godine provedenih u Sarajevu.
