18.02.2013
Ponedeljak
Danas sam krenuo za Šanliurfu, ili samo Urfa, kako oni kažu. Od Mardina je udaljen 3 sata. Došao sam i tražio dom 2 sata, jer je adresa koja je bila na internetu bila pogrešna.
Tamo se nalazio ženski dom a ne miješani, kako je pisalo. Nalazim i muški, smjeste me u sobu 208.
Dom je u Univerzitetskom kampusu i vrlo je mirno, ali vjerovatno zato što je dom bio skoro prazan, studenti su još uvijek bili na odmoru. Imalo je svega 30-ak studenata od 600 kolko može primiti dom.
U sobi su bili četiri studenta, bliski i dobri drugovi. Sa njima je bilo još dvoje-troje iz druge sobe i već smo se sprijateljili i počeli šaliti na moj, ali i ja na njihov račun. Zezali su me odakle sam čak došao ovamo šetati, jer se nema šta obići. Danas nisam obilazio grad, bio sam u domu i odmarao. Momci iz sobe 208 su zezali i direktora doma, zvali ga na mobilni telefon i rekli da dolazi galama i dim iz sobe 208, soba u kojoj smo sedeli. Bilo je vrlo veselo u sobi. Došao je i direktor da vidi šta se zbiva u 208.
S obzirom na to da je cigara zabranjena u Turskoj u zatvorenom prostoru, striktno je zabranjena i u domu. Momci su sjedili i pušili cigare kao da je u sobu ušao njihov drug a ne direktor doma. Direktor nije ništa rekao, čak, njihov odnos je bio drugarski na šta sam se začudio, odahnuo i bilo mi je zanimljivo. Sjedio je tako sa nama, pričali, smijali se. Pozvao nas je na ručak za vikend. Direktor prava drugarčina!
19.02.2013
Utorak
Ustajem ranije da bih se prijavio u dom regularno, jer sam juče zakasnio, ali nije bilo problema da ostanem u domu. Ljudi su ovde drugačiji nego u Diyarbakiru. Kultura oblačenja je drugačija. Ima više pokrivenih žena, 90% starih ljudi nosi šalvare i crvene, crne palestinke ili druge marame oko glave. Toga u Diyarbakiru nisam vidio, što Diyarbakira čini modernijim gradom neko Urfu.
Nakon što sam se prijavio, odlazim u hz. Eyup Pejgamerovu džamiju i njegovu pećinu.
Čaj koji sam pio nije bio izviđač, zato što se na stolu u zdjeli nalazio šećer. Dok sam ovdje, uzimam malo elektronski kalem i papir da zabilježim danas do ovog trenutka šta sam vidio ovdje.
Grad Šanliurfa (Riha, Al-Ruha, Urhoj, Or’ha, Edesa jedan je od naziva grada u prošlosti) se smatra starim i 10.000 god. prije nove ere, stanovništvo i jezik kojim se priča je šaroliko kao i ova oblast.
Otišao sam pojesti nešto u staroj čaršiji. Jeo sam džigericu i srce, ali nisam pitao od koje je životinje, mislim da je od neke manje, ovce ili koze. Pitao mi je da li želim ljutu papričicu koji oni ovde stalno jedu. Rekoh hajde, nek bude malo ljuto. Sirova papričica malo ispečena na žaru.
Ne sjećam se kad sam pojeo toliko ljutu papričicu. Imala je i previše skovila za moj želudac, obrve su počele da mi se znoje, a nos da slini. Jeo sam prvo džigericu sa tom ljutom papričicom pa zatim i srce. Opet sa papričicom. Šta ću, iako previše ljuto, svidjelo mi se.
Vahid Hodžić – Rođen u Novom Pazaru (1988), osnovnu i srednju zavrišio u rodnom gradu, studije iz IT oblasti nastavlja u Turskoj(2007). Nakon završetka (2013), seli se u Sarajevo gdje počinje raditi u struci. Vraća se Novom Pazaru(2016) nakon 6 godina provedenih u Turskoj i 3 godine provedenih u Sarajevu.
