Jasmin Ukić je master slikarstva. Svoje slike je izlagao na mnogim kolektivnim izložbama u Srbiji i učesnik je više likovnih kolonija. Nedavno je krenuo da se bavi i dizajnom te je u Minhenu radio prvu reviju unikatno oslikanih marama. Sa njim smo razgovarali o životu umjetnika u Srbiji i o tome kako je slikanje prenio na nešto drugačije platno.
Zašto si se opredijelio za dizajn?
Uvijek me je privlačila umjetnost, slikanje, dizajniranje odjeće, međutim, vrlo je teško bilo u tom trenutku izabrati baš ovaj poziv i udovoljiti sebi. Mislim da dosta ljudi, zbog pritiska okoline, studira i radi neke poslove koji su po mišljenju tih bliskih ljudi „profitabilni“, i time gube sebe, ja nisam htjeo da budem jedan od tih. Slikarstvo sam prenio i na nešto drugačije platno i time ostvario svoj dugo sanjani san.
Ljubav za slikarstvom je i pored dizajna prisutna i dalje slikaš i tvoje slike su prisutne na izložbama. Koji su to motivi koji te inspirišu i zbog kojih nastane jedna slika?
Za slikarstvo sam definitivno, posebno vezan. Dok slikam, prolazim kroz mnoga stanja, iz stanja realnosti i stanja fikcije u stanje apstrakcije i sva se ta stanja miješaju na platnu. Dolazi do posebnog oslobađanja duha jer se pred platnom oslobodim od svega, nervoze, neptrpeljivosti, potištenosti, budemo samo ja i slika koja nastaje u tom trenutku. Ono što me inspiriše i što bude glavni motiv kroz moje radove jesu detalji iz naše tradicije. Želja mi je da sve što odradim, bilo da su slike ili marame, odiše našom tradicijom, a sve kako bi se sačuvala od zaborava. Primjećujem da je iz dana u dan sve manje tradicionalnih motiva, i kroz odjeću tako i kroz arhitekturu se gubi, na žalost, taj tradicionalni trag. Zato se trudim i borim da kroz svoje slike podsjetim ljude na našu prošlost i ono ko smo, kako se ne bi zaboravili, a opet kroz neki moderan prizvuk. Znači, motivi su mi tradicionalni dok su potezi, mogu slobodno kazati, modernistički.
Kako se javila želja za oslikavanjem marama?
Želio sam da spojim moje dvije ljubavi – slikanje i dizajn, što sam oslikavanjem marama i uspio. Za marame sam se konkretno odlučio kada sam zapazio da djevojke nose uglavnom jednolične marame i tu sam došao na ideju da kako je svaka žena sama po sebi posebna treba imati upravo jedan takav, poput nje, unikatan, detalj na sebi. Vodeći se time, svaka oslikana marama, oslikava zapravo osobu koja je potraži i svaka je na taj način unikatna. Naravno, oslikavam i neke van zatraženih koje kasnije pronađu svoju osobu. Posebno mi je sada drago kada marama na kojoj sam radio obilježi neki poseban trenutak osobe koja je uzima, što je skoro bio slučaj sa velom za mladu.
Postoji li prostor u Novom Pazaru koji okuplja djela, slike, svih umjetnika i pruža mogućnost prodaje istih?
Imao sam priliku da izlažem svoje radove i marame u dva takva prostora. Ti prostori su zapravo nastajali inicijativom mojih kolega, jedan kutak je bio od mog prijatelja drugi je bio Mejreme Đulović i tu su se mogli naći, ne samo moji radovi, već i radovi drugih umjetnika iz našeg grada. Međutim, neki zvanični kutak koji nudi uslugu prodaje djela umjetnika iz naše zajednice, još uvijek, na žalost ne postoji.
Šta su dalji planovi?
Pripremam sebe za jednu izložbu slika. Radim na njima i za sada mislim da će glavni motiv slika biti tradicionalne heklane salvete koje su godinama unazad krasile naše domove a koje su danas, na žalost zaboravljene. Sa druge strane, želja mi je također da odradim i reviju oslikanih marama i na tome radim ali čekam pravo vrijeme za to, kao i za sve ostalo na čemu radim.
Da li je lako biti umjetnik u Srbiji?
Naravno da je sve lako kada voliš, međutim i u ljubavi ima teških trenutaka. Život umjetnika u Srbiji sigurno nije lak, koliko god da se ostvariš i nastupiš genijalno, uvijek moraš da paziš na trendove, budeš u toku i ne očekuješ ništa. Ali generalno, koliko god da postane teško ne mogu sebe da zamislim bez umjetnosti, jer umjetnost je život.
