16.4 C
Novi Pazar
20/09/2021

Zibija Dh-Šarenkapić: Moramo prihvatiti svačiji izazov kao svoj i svako dijete kao svoje ako želimo napredak zajednice

Moramo se osloboditi sebičnog pristupa u rješavanju ma kog izazova u društvu. Moramo snažno njegovati solidarnost kao društvenu vrijednost. Nikuda nećemo stići ako dvostrukim aršinima mjerimo svoju i tuđu nesreću. Ne može biti, ni pred Bogom ni pred ljudima, tragično ako se silovanje desilo nekome „mom“, a zasluženo, ako se silovanje desilo članici „tuđe“ porodice. Na svako dijete trebamo gledati kao na svoje ako želimo napredak zajednice. Ti dvojni standardi, taj dvojni moral imaju za posljedicu da žrtvu proizvedemo u krivca.

Nedavno je Srbiju potresla još jedna teška priča o zlostavljanju i seksualnom nasilju prema ženama. Ovaj put priča se čula malo jače i dalje jer je žrtva nasilja bila poznata glumica. Međutim, koliko žena danas živi u strahu i koliko je žena pretrpjelo neki vid nasilja, o tome možemo samo da nagađamo, jer se u javnosti o toj temi govori samo u danima kada se obilježava međunarodna kampanja „16 dana aktivizma protiv nasilja prema ženama“ ili kada se, na žalost, desi neki težak slučaj, poput ovog sa seksualnim nasiljem nad maloljetnim licima.

Razgovori na ovu temu, kao i sama borba za zaštitu žena koje su pretrpjele nasilje, nigdje nije lahka, po najmanje u sredinama koje se mogu nazvati „patrijarhalnim“, kao što je region Sandžaka. U Novom Pazaru, imamo SOS telefon koji djeluje u okviru Kulturnog centra DamaD od 2002. godine, i koji u kontinuitetu čini napore da ova tema bude u fokusu javnosti. Brojni razgovori, solidarnost, emocionalna podrška, riječi utjehe prvi su dio osnaživanja žena koje su odlučile da traže način izlaska iz kruga nasilja, nakon čega nastupa dugotrajna borba koja zahtjeva i snagu i istrajnost za ostvarivanje prava na život bez nasilja, kaže Zibija Dh-Šarenkapić, direktorica Kulturnog centra DamaD, s kojom smo za TAKT razgovarali na temu nasilja nad ženama u Srbiji s posebnim fokusom na region Sandžaka gdje djeluje i radi više od 28 godina.

Koliko se u Srbiji, konkretno u Sandžaku, govori na temu seksualnog nasilja nad ženama?

Rekla bih da u Sandžaku najmanje govorimo o seksualnom nasilju, i da nam je najjednostavnije da kažemo rečenicu koju mnogi često izgovaraju „mi smo patrijarhalna sredina i toga kod nas nema“. Međutim, pojava je toliko prisutna, da mi još uvijek nismo u stanju da se suočimo s postojanjem takvih oblika ponašanja u našem regionu. Sklona sam da tvrdim kako je cijeli prostor zapadnog Balkana veoma patrijarhalan i tradicionalan i da se u biti stanje u Novom Pazaru ili Sjenici ili Prijepolju bitno ne razlikuje od stanja u Novom Sadu, Subotici ili u Vranju, ali je sasvim sigurno da mi o tome manje javno govorimo. Nemamo nikakvu statistiku, ili ako postoji takva statistika ona je uglavnom nedostupna široj javnosti. Ne možemo se osloniti ni na medijsko izvještavanje o istražnim radnjama, sudskim procesima i donijetim presudama koje se tiču silovanja ili seksualnog uznemiravanja u ovim krajevima, a znamo za neke slučajeve i znam da nisu medijski propraćeni iz različitih razloga. 

Kada se prvi put javno govorilo na ovu temu u Novom Pazaru?

U Novom Pazaru se prvi put na ovu temu javno govorilo 1998. godine, na okruglom stolu koji je organiziran na temu seksualnog zlostavljanja djece. Okupilo se više od 30 učesnika i niko nije mislio da „toga“ kod nas ima, jer smo mi jedna „patrijarhalna zajednica“. Samo petnaestak dana poslije tog događaja, uhapšen je muškarac, kasnih srednjih godina, koji je držao prodavnicu bižuterije u ulici Rifata Burdževića, zbog seksualnog zlostavljanja jedanaestogodišnje i trinaestogodišnje djevojčice. Svi koji smo bili na tom okruglom stolu, grdno smo se sramili sopstvenih izjava da „toga“ kod nas nema. 

Imali ste brojne razgovore sa ženama koje su pretrpjele nasilje, možete li nam reći, ko su uglavnom bivali počinioci seksualnog nasilja?

Vođena iskustvom kroz rad na SOS telefonu za žene žrtve porodičnog nasilja i nasilja u partnerskim odnosima, mogu reći da smo imali dosta žena koje su govorile, da su, zapravo bile izložene seksualnom uznemiravanju, to znači da nikada nisu imale dovoljno snage da govore i o seksualnom nasilju nego samo uznemiravanju, i to od strane uvijek poznatih osoba koji su često bili iz kruga porodice. Ako milimetar mašte uključim, što udaljenije mjesto (periferija grada, selo), to se lakše stvaraju „uslovi“ za seksualno uznemiravanje, seksualno zlostavljanje i silovanje. Kada ti dođe malo dalji rod a nikoga ti nema kod kuće, u tim situacijama se najčešće, na žalost, desi uznemiravanje. A statistika, do koje dolaze međunarodne organizacije, ovom prilikom mislim na UNDP i UNWOMEN, kaže, da se u najmanjem postotku dešava silovanje od strane nepoznatog počinitelja. Neuporedivo češće su to osobe koje žrtva poznaje, koje su neki vid autoriteta: učiteljskog, nastavničkog, rodbinskog, prijateljskog. Neuporedivo ređe se dešava da je naišla neka nepoznata osoba u mračnoj ulici i izvršila silovanje.

Na čemu je potrebno raditi, osim na razgovorima o ovoj temi u javnosti, a kako bi se osigurale i ohrabrile žene?

Moraju se, prije svega, sprovoditi najefikasnije istrage i najefikasnija suđenja. Svako odugovlačenje i suđenje u nerazumnom roku ide direktno na štetu žrtve ali i na štetu cijele zajednice. Jer, efikasnost u postupanju donosi satisfakciju žrtvi, kaznu počinitelju i mogućnost katarze lokalnoj zajednici. Dakle, ako sudovi i tužilaštvo rade dobro, ako zaposlenici u institucijama sistema pružaju usluge u skladu sa svojim protokolima i ako se isključe lični stereotipi i predrasude, imaćemo podržane žrtve i dostupnu pravdu. Kad god je žrtva podržana nasilnici su obeshrabreni, kad god je nasilnik kažnjen svijest društvene zajednice se podigne i spusti se prag tolerancije za ovakva nedjela.

Moramo se osloboditi sebičnog pristupa u rješavanju ma kog izazova u društvu. Moramo snažno njegovati solidarnost kao društvenu vrijednost. Nikuda nećemo stići ako dvostrukim aršinima mjerimo svoju i tuđu nesreću. Ne može biti, ni pred Bogom ni pred ljudima, tragično ako se silovanje desilo nekome „mom“, a zasluženo, ako se silovanje desilo članici „tuđe“ porodice. Na svako dijete trebamo gledati kao na svoje ako želimo napredak zajednice. Ti dvojni standardi, taj dvojni moral imaju za posljedicu da žrtvu proizvedemo u krivca – što je bila i što nije bila; što se obukla ovako, a nije onako; što je rekla i što nije rekla, šta je čekala i što nije čekala; što se branila pa je on zadavio i što se nije branila; i tako u nedogled. A nasilnik/silovatelj dobije podršku, nerijetko i punu rehabilitaciju. Do sljedeće prilike.

Naravno, i dalje nam je jako potrebno da se podržavaju institucije, da se sužava prostor za subjektivne procjene, a da se jača osnova za profesionalne procjene i u sudu i u tužilaštvu, centru za socijalni rad, i kada se ode kod ljekara i kada se ode u policiju. Generalno, potrebni su nam brzo i pravosnažno procesuirani slučajevi svih oblika nasilničkog ponašanja, uključujući i silovanja, o kome nerado govorimo.

Želim ovaj dio Sandžaka da podsjetim da je 2003. do 2006. godine,  za uposlenike Centra za socijalni rad tekao program obuke i podrške koji je sprovodio UNICEF. Ticao se obuke za prepoznavanje zlostavljanja i zanemarivanje djece. DamaD je imao ulogu lokalnog partnera, a predavači su bili najbolji iz zemlje i inostranstva. Vrlo se dobro sjećam radionice na kojoj su učesnici imali zadatak da naprave procjenu rizika od mogućeg zlostavljanja: „dijete je samo u parku i neki stariji muškarac prilazi i daje mu čokoladu“. Pitanje je bilo kako učesnici (psiholozi, pedagozi, socijalni radnici i drugi)  procjenjuju rizik od mogućeg zlostavljanja tog djeteta. Prvo pitanje je tražilo da se odgovori kako lično procjenjuju rizik, a drugo pitanje kako profesionalno procjenjuju rizik od zlostavljanja na skali od 1 do 5. Veoma mi je upečatljiva razlika u tim ocjenama između ličnog i profesionalnog. Lično – uposlenici centara za socijalni rad, u većini slučajeva su tu situaciju ocjenjivali kao rizik 2, a subjektivno kao rizik 4. Znači, kada smo lično pogođeni, umijemo da prepoznamo rizik za svu djecu, za svoju djecu naročito. Kada profesionalno procjenjujemo, onda se spušta procjena rizika, što nas vodi ka jednoj potrebi da se preispitaju standardi po kojima rade zaposleni u tim ustanovama. Istina, u međuvremenu su se ti protokoli mijenjali ali još uvijek se nisu dovoljno promijenili da se mogu približiti ili izjednačiti procjene rizika – jer od toga zavisi kako ćemo kao društvo postupati u procesu zaštite maloljetnika svih uzrasta. 

Koliko je bilo poziva na SOS telefon 2020. godine i šta uglavnom žene zatraže prilikom prvog poziva?

Od početka 2020. godine do novembra iste, kada smo napravili presjek, imali smo 147 upućenih poziva od strane žena žrtava nasilja. Od 2020. godine postoji mogućnost prijave nasilja i putem Vibera (poziv ili poruka), jer je nekada žrtvi lakše da za početak pošalje poruku. Tokom 2020. godine po prvi put smo imali veći broj žena koje su željele da ostanu anonimne u odnosu na ranije godine kada je za naš SOS telefon bilo karakteristično da žene radije dolaze nego što razgovaraju telefonom. 

Žene s iskustvom nasilja traže sve vrste informacija: šta može da se uradi, šta kaže zakon, da li se zakon odnosi na nju i njenu djecu, „da li je zakon jači od njegovih ličnih veza“, „da li on (nasilnik) stvarno može da kupi sudiju“ ili kakvog drugog uposlenika u institucijama”, i slično. Potrebno joj je sve, a naročito prevazilaženje predrasuda da u institucijama neće dobiti ništa. Traže pomoć i podršku za rješavanje konkretnih problema. To znači da su mobilisale sve svoje potencijale da prevaziđu izolaciju, kontrolu i svoje strahove, i da tragaju za savjeznicima koji mogu pomoći da se izađe iz kruga nasilja. Veoma rijetko se javljaju žene koje ne znaju šta im je konkretno potrebno.

SOS telefon je tu da potvrdi da žrtva nasilja nije sama i nije jedina te da njen slučaj nije unikatan, jer se isto to i na sličan način dešava hiljadama drugih žena svuda po svijetu. Tu smo da pomognemo da osvijestimo da žrtva nikada nije kriva – krivica je nasilnikova.

Koliko godina je imala najstarija a koliko najmlađa žena koju ste upoznali putem SOS telefona?

U dosadašnjem radu, najstarija osoba s kojom smo radili je imala 73 godine, najmlađa je imala 19 godina. U 2020. godini najmlađa žrtva je imala 25 godina i četvoro djece. 

Šta biste poručili ženama žrtvama nasilja i zajednici u kojoj one žive?

Ženama koje su doživjele seksualno uznemiravanje, zlostavljanje, silovanje želim reći da im vjerujem.

Moramo zajednički tražiti način da se međusobno povežemo kako bismo mijenjale svijet u kome se normalizuje nasilje. SOS telefon se nudi da bude spona i naš zajednički glas. Principi našeg rada podrazumijevaju apsolutnu povjerljivost i anonimnost sve dok ne budemo spremne da o tome javno govorimo.  

Svom Novom Pazaru poručujem da ni na koji bitan način nije različit od drugih zajednica. Ako se na drugim mjestima dješavaju seksualna zlostavljanja i silovanja djece, dješava se i kod nas, i mi moramo naći dovoljno individualne i grupne hrabrosti da o tome, za početak,  javno govore oni koji nužno nisu prošli takvo iskustvo da bismo dali prilike onima koji to iskustvo nose da nam ponude svoje priče kao dokaz, a mi da im uzvratimo podrškom i pritiskom na institucije i sve druge aktere, uključujući i islamske i pravoslavne vjerske organizacije i organizacije civilnog društva, da stanemo uz žrtve kako bismo im pomogli da transformišu svoju traumu i istovremeno suzimo prostor da neke druge mlade osobe, neka druga djeca, prolaze kroz takva iskustva. 

Broj SOS telefna koji radi svakog radnog dana od 10h do 21h je:
Fiksni – 020 332 755,
Viber – 066 332 755.

Najčitanije

FOTO DANA

Vezani članci

OSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime