Kada smo mislili da smo sačuvani pandemije Korona virusa koja je počela da se širi svijetom, ona je, na žalost, pokucala i na naša vrata. Nismo je razumjeli, niti smo njenu bit kao zarazne bolesti, shvatili odmah. Danima je bila sve jača, sve više je ulazila u naše porodice i odnjela naše najbliže srodnike. Vapaj za pomoć se čuo daleko. Pritekli su nam u pomoć kolege doktori iz drugih gradova, pomogla je dijaspora, pokazali smo međusobnu solidarnost i dokazali da je ovo grad ljudi sa velikim srcem.
Pandemijski talas je prošao i ostavio mnogo otvorenih pitanja, ali da li smo se ikada zapitali da li nam se prvi put dešava ovako nešto? Odgovor je poražavajuć – nažalost, ovo nam se desilo još jednom i to ne tako davno.
“Historia magistra vitae est“ – Historija je učiteljica života – je parola kojom su antički Grci počeli zapisivati prošlost sa ciljem boljeg razumijevanja budućnosti. Sigurno bi se Herodot postidio nas, jer su nam se u rasponu od jednog vijeka desile dvije epidemije sličnih bolesti, pri čemu je iz našeg kolektivnog sjećanja izbrisana prva – pandemija Španske groznice koja je harala našim gradom u drugoj deceniji 20 vijeka.
Da bismo lakše razumjeli ovu problematiku moramo se vratiti u prošlost i shvatiti historijski kontekst pojave ove infektivne bolesti kod nas.
Naime, prošlo je 100 godina od Velikog rata u kome je Austrougarska monarhija napala Kraljevinu Srbiju, čime je otpočeo Prvi svjetski rat. On nije zaobišao ni naše krajeve i sa sobom nam je, pored ratnih zbivanja, donio i Špansku groznicu. Nju smo kolektivno zaboravili, nismo joj pridali značaj, a nismo shvatili ni pouku njenog bivstvovanja kod nas.
Iako je na početku Pvog svjetskog rata tadašnja Kraljevina Srbija ostvarila dvije velike pobjede (Cerska i Kolubarska bitka ) nad Austrougarskom, nadmoćniji neprijatelj nije se mogao zaustaviti. Krajem 1915. godine Kraljevina Srbija je bila okupirana, a državni vrh, na čelu sa Kraljem Petrom Karađorđevićem, Regentom Aleksandrom Karađorđevićem i predsjednikom vlade Nikolom Pašićem, povukao se sa vojskom preko Albanije do Krfa. Odatle su kovani planovi za njihov povratak i oslobođenje Srbije i svih Južnih Slovena.
Krajem 1915. godine Austrougari, prodirući kroz centralnu Srbiju, dolaze do Sandžaka. Austrougarska vojska zvanično ulazi u Novi Pazar 20. novembra 1915. godine, i odmah formira Becirkskomandu (okružnu komandu) u Novom Pazaru i dve Krajskomande (opštinsku komandu), jednu u Novom Pazaru, a drugu u Prijepolju. Sjeverni dio Sandžaka, teritorija koja danas pripada Crnoj Gori, ostaje pod upravom Vojnog Guvernerstva sa sjedištem na Cetinju.
Novi Pazar je tih godina bio orijentalni gadić u kome je živjelo oko 300 begovskh porodica. Procjenjuje se da je imao između 12 000 i 15 000 stanovika. Bila je to, pretežno, muhadžirska sredina iz koje se dobar dio stanovništva, konstantno, iseljavao u Tursku. Austrougari su cjelokupnu lokalnu vlast prepustili Bošnjacima, otvorane su škole u kojima se pisalo latinicom i učio Njemački jezik. Stanje u gradu je bilo mirno, ali je period okupacije bio jedan od najtežih u historiji grada. Veliki dio muškaraca je stradao u ratnim dejstvima, a ostatak stanovništva se borio sa nemaštinom, glađu i siromaštvom. To je bio period borbe cjelokupnog stanovništva za fizički opstanak.
Austrougarski vojnici su u naše krajeve sa sobom donjeli i Špansku groznicu koja je tih godina harala u ratom opustošenoj Evropi. Španska groznica je uzrokovana Virusom influenze (H1N1), a manifestovala se opštom slabošću i malaksalošću, bolovima u mišićima, visokom temperaturom i obilnim iskašljavanjem te su ljudima, od naprezanja, često pucalie tetive/ligamenti i trbušni mišići. Teži oblici su završavali iskašljavanjem krvi, curenjem krvi iz nosa i ušiju, a oboljeli su, prilikom umiranja, imali specifičnu modru boju kože. Smatra se da je broj oboljelih u svijetu prelazio 500 miliona, a broj smrtnih ishoda 50 miliona, što je 5 puta više od broja poginulih u Prvom svjetskom ratu.
Ne zna se tačno koliko je stanovnika našeg grada oboljelo od Španske groznice, a, takođe, se ne zna ni broj umrlih, niti se on može utvrditi. Međutim, pouzdano se zna da je ova bolest obitavala među Novopazarcima, da se širila naglo i da je veliki broj njih podlegao u borbi sa njom. Ova bolest se među Novopazarcima nazivala “Švapska bolest “, jer su od nje prvenstveno oboljevali Austrougarski vojnici koji su bili različitih nacionalnosti. Intenzitetu širenja ove bolesti posebno je doprinjelo naše stanovništvo koje se po prvi put srelo sa pandemijom i koje nije imalo znanje o zaraznim bolestima i putevima širenja. Sama bolest je bila velika nepoznanica i cijeloj ratom zahvaćenoj Evropi.
Prva pisanja o ovoj bolesti su potekla iz tadašnje Španije koja je u Prvom svjetskom ratu ostala neutralna. Pošto nije bila zahvaćena ratom, Španske zdravstvene i vojne institucije prve su upozorile Evropu i svijet na ovu bolest koja je kasnije po njoj dobila ime. Španske groznice nisu bili pošteđeni ni srpski vojnici na Krfu.
Formiranjem Anhajšis bataljona kojeg su činili prevashodno Bošnjaci stvorila se mogućnost širenja Španske groznice među stanovništvom Novog.Pazara. Ova vojna formacija je brojala oko 200 Bošnjaka svrstanih u jedan bataljon kojeg su činile 4 čete. Njegov primarni zadatak bio je održavanje reda i mira u gradu i ekvivalent je današnjoj policiji. Mladići iz ovog bataljona su svakodnevno dolazili u kontakt sa Austrougarskim vojnicima, a kasnije su se, po obavljanju dnevnih zadataka, vraćali kući i bili potencijalni izvor zaraze za svoju familiju i ukućane.
Također, Sandžački Bošnjaci imaju lijep običaj “nošenja ponuda” gdje se oboljelima ide u posjetu i oni se nude ukusnom hranom, a sve u cilju bržeg oporavka i ozdravljenja. Međutim, često je takvo ponašanje, koliko god da je iz dobre namjere, pogrešno. Oboljelog treba ostaviti do samog ozdravljenja u miru, pogotovu ako se radi o zaraznom oboljenju.
Ratna stradanja su doprinjela velikom siromaštvu i gladi. Velikih broj porodica je ostao bez muških članova i snabdevanje osnovnim životnim namirnicama je bilo smanjeno. Trgovina je prestala. Austrougarske vlasti su često vršile konfiskaciju stoke i drugih životnih namirnica (pšenica, žita, sira) što je doprinjelo još većem nastanku gladi i slabljenju imunoloških odbrambenih sposobnosti stanovništva. Najviše su umirali djeca, stari i najsiromašniji članovi, upravo zbog gladi i loših životnih uslova.
Ne postoji mnogo zapisa o Španskoj groznici u Novom.Pazaru, jer su bile ratne godine, a intelektualci koji su pisali arebicom su se postepeno iseljavali za Tursku, te je sjećanje na “Švapsku bolest” postepeno izblijedelo. Tačan broj oboljelih i umrlih sa sigurnošću nikada ne možemo saznati. Nepisano historijsko praviloda narod koji zaboravi svoje tragedije iz prošlost zaslužuje da mu se one ponove, obistinilo se poslije 105 godina u sadanašnjici sa pandemijom virusa Korone.
Nadam se da je prošlogodišnji talas Korone bio nama “magistra vitae” – uciteljica zivota, te da u budućnosti nećemo dozvoliti da nam se nešto slično dogodi, a mi budemo nespremni. Španska groznica (Virus Influenze H1N1 ) i Pandemija virusa Korone ( Virus Sars CoV2 ) su nas dovoljno naučile da trezvenije pristupamo zaraznim bolestima, da slušamo struku ali i da sami damo doprinos suzbijanju njihovog širenja odgovornim ponašanjem. Nadam se da smo izvukli pouku, da smo smogli snage da realno pogledamo i širu sliku ove pandemijske bolesti, kao da smo smogli snagu da priznamo sopstvene greške.
Sjetmo se i preporuke Poslanika Muhameda, neka je mir i spas na njega, koji je kazao svojim slejdbenicima da ne idu u područja koja su zahvaćena kugom a oni koji su se već našli u takvom području, da ga ne napuštaju.
________________________________________________________________________________
Dr. Jasmin Latovic, rođen 09.12.1988. god u Beogradu. Trenutno je specijalizant radiologije. Predstavnik je Zelenog polumjeseca u Srbiji i doktorant je na postdiplomskim studijama Univerziteta u Kragujevcu. Živi u Novom Pazaru.
