31/05/2024
11.9 C
Novi Pazar

Putopisi: Putovanje na Istok – dan drugi (Foto)

Upoznajte Diyarbakir, grad na istoku Turske! Svjedoci smo da ovih dana kruže tužne fotografije slomljenog Istoka Turske, zato smo riješili prisjetiti se najljepših dijelova iz tih mjesta. Sa Istokom nas upoznaje Vahidh Hodžić, koji je tokom studija u Turskoj fotografisao i obišao značajna mjesta.

13.02.2013
Srijeda

Ustao sam se oko 10 i zaputio se u pustolovine. Prije nego što išta napišem, neposredno prije dolaska, slušao sam i gledao kako mediji šire predrasude, strah i omalažavaju ovu oblast, pa se desila obrnuto poistovjećenje: narod van ove oblasti je podlegao tom uticaju. Istina je da se tu i tamo desi neki incident. Borba između Kurda i Turaka traje odavno, ali to nije razlog za nedolazak. Prvi utisak je bio sasvim običan: da je ovdje normalno i da nema onoga što mediji predstavljaju, a ljudi misle. Oni zamišljaju da se ovdje vodi pravi rat na ulicama grada. Besmislica!

Uputio sam se ka Ulu Camii (Ulu džamija) koja se nalazi u mahalskom dijelu grada i do koje sam išao uskim sokacima. Onima koji su klaustrofobični i sa slabim srcem, ne preporučujem šetnju među ovim sokacima, jer su, kako rekoh, zbijeni i uski, tako da i usred bijela dana izgledaju mračno i strašno. Ali su meni bili prelijepi. Lako se izgubiti i zalutati u njima, to je ono što mene ispunjava. Ono što pravi adrenalin. Kroz mahale i sokake, sretoh njihovu djecu, koji su mi nesebično dijelili osmijehe i pozirali za slike.

Naišao sam na džamiju koja se zove Safa (Parli) džamija. Nadimak za džamiju je Mirišljava. Tačan datum se ne zna, ali se zna da je napravljena nekad u 16. vijeku, doba Akkoyunlar.  Zašto je zovu mirišljavom? Naime, kada se gradila, s malterom su miješali mirise da bi džamija mirisala. Prvi put čujem za ovako nešto i čini mi se vrlo interesantnim. Vi koji čitate ovo, a studirate arhitekturu, ako niste znali za ovako nešto, eto ideje za buduće projekte! Uzeo sam abdest i ušao klanjati podne-namaz, jer me tu zatekao. Pošto u Diyarbakiru pretežno stanovništvo čine Kurdi, a većina njih su šafijskog reda, u ovom džamiji se tako i klanjalo. Prije farz-namaza izuči se dova i posle farza se uči na tespihu, a ko želi klanjati 2 rekata sonsuneta ostaje. Sačekao sam imama ove džamije da završi da bih ga upitao par stvari. Predstavili smo se i kao što sam i očekivao, oči su mu se razrogačile kada sam rekao odakle dolazim. Od njega sam naučio sledeće: u centru grada živi oko 800 hiljada ljudi, dok grad sa još 4 općine, koje pripadaju Diyabakiru, ima oko milion i 600 hiljada stanovnika.  Pretežno žive Kurdi i Zaze, ali ima i Turaka i Arapa. Ko je narod Zaza?

Preuzeo sa wikipedije :

Zaza narod su etnička manjina u istočnoj TurskojZazaki jezik, kojim se Zaza služe, usko je povezan sa iraniskim jezikom i zbog toga su Zaza često smatrani podgrupom Zaza-Gorani . Zaza se oštro protive takvoj praksi naglašavajući da je netačna i smatraju je uvredljivom. Zaza je također ime koje se pojavljuje u Bibliji sa značenjem “pripadajući svima” ili “izobilje”.

Iako po nekim istorijskim stručnacima ovaj narod pripada iranskoj etničkoj grupi, u ovom dijelu svijeta oni se proglašavaju kao dio kurdskog naroda. Po nekim podacima broj ljudi koji govori ovim jezikom je između 2 i 4 miliona, dok njih ima između 1 i 2 miliona.

Ova oblast vrlo je etnički i jezički šarolika, svi znaju turski, ali pored njega imaju i svoj maternji jezik. Zbog te šarolikosti, ovde se ne priča čistim turskim jezikom, jer su u turski jezik unijeli dosta svojih riječi koje su poprimile strukturu turskog jezika i koriste se u svakodnevnoj komunikaciji.

Zbog trenutne situacije u Siriji, pitao sam da li ima izbjeglica u Diyarbakiru, na šta je potrvrdio. Po izvještaju novinara, najviše izbjeglica ima u gradu Hatay i broj je velik.

Od imama sam dobio podatak da u ovoj oblasti ima i nekoliko tarikata. Ovdje je najviše pripadnika nakšibendija, menzindžilera, bektašija i gejlanija. Znao sam da ne mogu lako naći gdje se sastaju, zikre i obavljaju molitvu, a ni lako ući. Ipak sam ga upitao, ali mi je on potvrdio ono što sam ja već znao. Zahvalio sam se i krenuo dalje dok nisam naišao na Ulu džamiju.

Ono što je zapisano i ušlo kao dio istorije je podatak da je ova džamija bila crkva kada su Arapi osvojili Diyarbakir 639. godine. U početku su dio crkve koristili kao džamiju, a kasnije potom preobratili skroz u džamiju i ona se smatra najstarijom u Anadoliji. Zbog godine osvajanja, na samom početku širenja islama, kažu da je ovo peta najvažnija džamija u islamskom svijetu. Arhitektura džamije, koja je i dan danas ostali ista, je iz 1091. kada je ovu oblast osvojio sultan Seldžučkog Carstva, Malik-Šah I. Motiv arhitekture je uzet od Umayyad džamije iz Damaska, džamije koja je važna i hrišćanima i muslimanima zbog istorije mjesta i vjerovanja da će se na ovom mjestu na sudnjem danu pojaviti Isus, to jest Isa a.s.

U Ulu džamiji nailazim na prelijep prizor.

Danas je proljeće ovde. Baš je ugrijalo i najstarija čaršija u gradu Balikcilarbaši je prepuna. Primjećujem da niko ne nosi naočare za sunce, a ja sam pažnju privukao svojim i aparatom. Prišao je jedan čovjek u pedesetim, progovorio engleskim, a ja mu uzvratio turskim. Popričasmo malo i ja ga upitah da me uputi  gdje da odem i šta da vidim.

Foto: Vahid Hodžić

Krenuo sam  obići crkve. Prva na redu je katolička crkva za koju se ne zna tačan datum izgradnje, ali se zna da je napravljena nekad u 17. vijeku, Mar Petyun Keldani Kilisesi (Mar Petyun Chaldean Church) koja se i dalje koristi za molitve, mise. 

Sljedeća na redu je jermenska pravoslavna crkva iz 1376. godine Surp Gragos crkva.

Dok sam obilazio i slikao, upoznah jednog starog čovjeka, Cetin Yilmaza. Rođen je u Čanakalu, ali već 35 godina živi u Diyarbakiru, došao je i on posjetiti crkve, a inače je protestant. Počeli smo razgovarati, bio je vrlo ljubazan i ponudio se da pođem sa njim u obilazak. Kaže da je bio bolestan i da već mjesec dana nije dolazio do grada, svakako je krenuo obići par mjesta, a meni je to odgovaralo. Došli smo do još jedne pravoslavne crkve, ovaj put crkva prvih pravoslavnih Sirijaca. Nisu nas čuli kad smo kucali na vratima. Kada smo ušli, ispostavilo se da nisam mogao fotografisati. Osim uspomena i fotografije table s ulaza, ništa materijalno nije ostalo od te posjete.

Došli smo do protestanske crkve koja je ranije gradnje, prije 12 godina izgrađena. To je crkva gdje na molitve i obrede dolazi gospodin Cetin. Ova protestanska crkva ima 85 sljedbenika u Diyarbakiru. Svake subote se nalaze na doručak, a nedeljom je molitva, spjev o Bogu. Sjedeli smo na mjestu gde se okupljaju i razgovaraju. Sa nama je bio pastor ove crkve i još jedan mladić.

Pričali smo o svemu, svašta su me ispitali, sve su htjeli čuti o mjestu odakle dolazim. Dok sam pio čaj, pričao sam otkud ja ovde, kako sam stipendista Turske i da studiram. Dok sam izlazio, desilo se nešto što nisam mogao lahko da izbjegnem. Upitali su me da li mi je put plaćen misleći na stipendiranje, ali nisam shvatio da mi postavljaju trik-pitanje, i dok sam rekao da nije, izvadio je 50 lira i insistirao da uzmem. Uporno sam govorio da nema potrebe i da su nekom su te pare potrebnije. Tutnuo mi je pare u ruke,  nisam htio da ga odbijem da se ne uvrijedi. Ovo me je inspirisalo i podsjetilo na nešto.

Sjećam se, kao mali, kad bi me neko od rođaka ili prijatelja darovao većom svotom, te pare bi završile kod roditelja da mi oni nešto kupe. Šta dijete zna o parama! To smo svi manje-više doživljavali. Kada je manja svota, možda ti neće uzeti, ali veća je primamljiva i za njih. Barem su devedesete takve bile. Danas ti isti ljudi daruju moga mlađeg brata, pa sada ja vrbujem njega Vodit ću te u grad, kupit ću ti to i to, volim te i sl. Evo jedan savjet za one koji vole obradovati djecu. Nemojte im davati novac, kupite im slatkiše, album sa sličicama ili neku igračku. Kada smo bili manji, bilo je osoba koje bi mene i moju sestru izgnjavile, čupale, grizle, štipale, a potom povele do najbliže prodavnice i kupili nam slatkiše ili album sa sličicama Fifa 98, Talični Tom i šta je već bilo aktuelno. Inspirisalo me da odem do mahalske djece, skupiti ih i povesti do prodavnice da kupimo slatkiša. Zauzvrat, dobit ću njihov smijeh, škbrave osmijehe i ljubav u očima. Ostat ću upamćen kao stranac koji je došao i iskupovao slatkiša. Kako je to bio lijep dan! Kada se sjete nekad u budućnosti kao ja sad, usrećiće i oni neke klince. Zahvaljujem se pastoru što me podsjetio na to kad su me dragi ljudi gnjavili kad sam bio mali. Rastali smo se, a ja sam krenuo put rijeke Tigar. Prije rijeke, ponovo dolazim i penjem se na tvrđavu i ulazim u džamiju unutar tvrđave.  

Sada nešto na šta neću trošiti riječi, čuvat ću ih za nešto drugo. Neka fotografije govore same za sebe, a ja mogu reći samo ovo: ko god dođe u Diyarbakir, a ne obiđe tvrđavu i kafić unutar nje, ostatak znate šta želim reći. 

Poslije male pauze u ovom prelijepom kafiću, odlazim do rijeke i mosta koji se zove On Gozlu (Deset očiju). 

Znači, to je ta rijeka o kojoj smo čitali i učili u školi?

Ovo je kamen preko kojeg prolazi drevna rijeka Tigar. 

Ovaj most je udaljen 3 km od onog dijela tvrđave. Vraćam se nazad, naravno, opet pjehe. Dolazim do mjesta gdje kreću minibusovi, a ja sam danas prepješačio oko 20 km, nisam koristio ni jedan prijevoz, pa rekoh da se častim. Uđoh u minibus koji ide do OFIS-a. Doručkovao sam kad sam ustao, a sad je već 6 sati posle podne, tako da sam svratio i nešto pojesti.

Naručih neki iskender tavuk sa posebnim sosom. Vjerujte mi, bio sam gladan i previše, a tu je imalo, čini mi se, za desetero. Pojeo sam svega trećinu. Odlazim u dom, pišem ovo što pišem, odmaram, opet ću gledati tekmu, okupati se i legnuti spavati. Sutra se nadam da ću pronaći neka druga jela i kolače iz Diyarbakira.

_________________________________________________________________________

Vahid Hodžić – Rođen u Novom Pazaru (1988), osnovnu i srednju zavrišio u rodnom gradu, studije iz IT oblasti nastavlja u Turskoj(2007). Nakon završetka (2013), seli se u Sarajevo gdje počinje raditi u struci. Vraća se Novom Pazaru(2016) nakon 6 godina provedenih u Turskoj i 3 godine provedenih u Sarajevu. 

NAJČITANIJE

FOTO DANA

Vezani članci

OSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime