22.06.’93 – Utorak
Prije dva dana tj. 20.06. smo se vratili s “godišnjeg odmora”. Šest dana smo bili na Breci. Otišli smo u ponedjeljak 14.06. na biciklima. Ja sam vozio Aljino biciklo a Senada naše.
Ada je bila u nosiljci okačena meni na prsa, to putovanje je bila prava avantura.
Prošli smo dosta opasnih raskrsnica, ali najgora ulica je bila Brodska. Tek kad je prošla tu ulicu, objasnio sam Senadi kud smo prošli…
Na Breci sve kao nekad. Samo što je hrana bila tanka, zelje, makaroni, riža…
Ada je bila za primjer, imala je osmijeh za svakog.
Posjetili smo svu rodbinu od Mušeta do Jusufa.
Bio je to pravi odmor, a i meni je bliže otići na posao…
Sada je 22:15. Sjedimo za stolom Senada i ja.
Slušamo vijesti i izgubio sam svu volju za dalje pisanje.
Upravo su javili da je Stari most u Mostaru teško ranjen i pitanje je da li će taj bijeli div star 450 g. preživjeti pakao koji mu je pripremio HVO.
A u gradu nema struje, vode, plina, života, nema ništa, a dani zahuktalo lete prema zimi.
Ne smijem ni pomisliti šta će biti ako se ništa, a neće, ne riješi do zime…
Ermir Pilav imao je 26 godina kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu u kojoj je počinjen genocid nad Bošnjacima. Nakon Elektrotehničke škole odmah je odslužio vojni rok i zaposlio se u JNA. Međutim, kada je počeo rat, Ermir je prešao u Armiju BiH i tako ostao bez ikakvih finansija kao i svi koji su tada isto učinili. Bio je u 105. motorizovanoj brigadi BiH i vrlo brzo postao komandir čete. Kao komandir koji je vodio svoju četu nije bilo ni jednog šehida.
Na fotografiji je Ermir, njegova supruga Senada i ćerka Ada.
