- Tada to nisam znao, a sada znam. Književnost oslobađa čovjeka, umjetnost oslobađa čovjeka, i ništa drugo.
Vi ste neko ko se cijelog života bavi književnošću, te smatram da imate mnogo iskustva. Da li biste mogli, na osnovu tog vašeg iskustva, da nam kažete šta je to smisao književnosti, zašto čitamo i pišemo knjige?
Nezavisno od iskustva, tome su me učili u kući dok sam bio dijete, bez iskustva – da je knjiga najvažnija, a malo kasnije – da je književnost u životu presudna, naročito poezija.
Zašto je književnost toliko važna?
Tada to nisam znao, a sada znam. Književnost oslobađa čovjeka, umjetnost oslobađa čovjeka, i ništa drugo. Samo slobodan čovjek stvara. A robovi sanjaju o slobodi. Oni ne uživaju u tome što rade. I njihovi poslodavci nisu muze, nego bezosjećajni tirani.
Vi ste neko ko se bavio književnošću i u nekom, da kažemo, drugom vremenu, i sada. Kako je to bilo biti pisac nekada, a kako sada? U čemu je razlika?
Nema razlike. Osim u tome što je knjiga postala robna marka onih koji najmanje čitaju – vlasnika knjižara. A pamtim vrijeme kada je književnost, kada je lijepa umjetnost bila visoko na stepenici ljudskog duha.
- Ja sam izgubio objavu jednog svog romana zato što nisam htio da napišem rječnik manje poznatih riječi. Rekoh – neću, nijedna nije nepoznata. Eno ih, sve su zabilježene u rječnicima i knjigama.
Prilikom čitanja Vaših djela, nemoguće je ne primjetiti da ste poseban akcenat stavili na jezik, da ste u svoj književni jezik uključili mnoštvo riječi sa našeg govornog područja, iz našeg bosanskog jezika. Mene zanima šta je bio Vaš cilj kada ste gradili ovakav književni jezik?
Kad si mlad pisac, o tome ne razmišljaš, nego želiš što pametniji biti, ne misleći na jezik. Nisam ja odabrao jezik, njega sam naslijedio, naučio, „upio“, i to je moj naški jezik. Nekada sam pisao poeziju uštogljenu metrom, rimom, a onda sam uvidio da bez komocije u jeziku čovjek ne može praviti ozbiljnu pjesmu, roman ili priču. I bez tih okova, jezik je toliko strog sam po sebi, da mu ne treba nikakva druga mjera. Jezik je širok, a mi smo navikli da sve i svašta lomimo. Jezik nije tvoje čedo, nego si ti njegovo. A najljepše je čitati knjigu na izvornom jeziku. Koliko znaš jezika, toliko vrijediš.
Da li je Vama ta specifična leksika koju ste uključili u svoj književni jezik dolazila prirodno, ili ste kopali po rječnicima, ili ste ih tražili u razgovoru sa drugim ljudima?
Ne, nisam kopao po rječnicima, jer to bi bilo kao da tražim sebe gdje me nema. Ne postoje lokalne riječi, kao što ne postoje ni lokalna osjećanja. Svaku riječ koju sam ja upotrijebio možete naći u nekom od rječnika naših jezika, skoro nijedna ne postoji da nije ubilježena. Ja sam izgubio objavu jednog svog romana zato što nisam htio da napišem rječnik manje poznatih riječi. Rekoh – neću, nijedna nije nepoznata. Eno ih, sve su zabilježene u rječnicima i knjigama.
Zašto?
Ja sam nekad u školi govorio drugačije, a kod kuće drugačije. Tako se govorilo na ulici i u kućama. To je u meni ponekad izazivalo osjećaj niže vrijednosti. Osjećaj neistosti. Svi naši životi su tekli u toj dvojnosti – životi drugačiji kući, drugačiji u čaršiji. Uz osjećaj straha da se pokažeš kakav jesi. Nisi ti bi bio hapšen ili pritvaran zbog toga, ne. Ali si se osjećao manje vrijednim, ako govoriš takvim jezikom, takvim naglaskom, tim stilom. To su izmislile birokrate, ljudi koji nemaju veze ni sa književnošću, ni sa umjetnošću, i poezijom naročito. Poezija je kraljica jezika! Svih jezika!
Vi ste tokom života pisali i poeziju i prozu. Šta Vi više volite, šta Vam bolje leži, šta Vam je prirodnije?
Volio sam poeziju, ali sam bio ljubomoran na pisce prozaiste. Mada sam kao student u Prištini napisao dvije proze, dvije priče, i one su pobijedile na nekim konkursima za studente. Ja nemam, nažalost, nijednu od te dvije. To je bio moj početak proznog pisanja. Ali to nisam smatrao ozbiljnom stvari. Ja sam više volio poeziju i samo sam se tu komotno osjećao. Dok jednog dana u redakciji „Damada“ ne napisah prvu rečenicu, i rekoh – e, ljudi, ja napisah roman! Ta rečenica je bila ključ za otvaranje moga proznog svijeta. Potrudio sam se da napravim nekoliko priča izvučenih iz djetinjstva, iz prošlosti. Ali i to je, manje-više, sve protkano poezijom.
Nekako je i vaš prozni jezik poetičan.
Bez toga ja ne bih ni pisao, vjeruj mi.
U suštini, Kafka je jedan od stubova moga duhovnoga opstanka. Bez proznih velikana, bez Kafke, bez Hemingveja, Tomasa Mana, Kamija – ja ne bih mogao uzet čitat novine, a kamoli pisat knjige.
Jedna vaša zbirka pjesama nosi naziv „Kafkin kalfa“. U istoimenoj pjesmi, lirski subjekat razgovara sa njemačkim piscem Kafkom. Šta vas je to u Kafkinom životu, djelu, ličnosti toliko pogodilo ili inspirisalo da pišete o njemu?
Taj naslov nije došao slučajno. U suštini, Kafka je jedan od stubova moga duhovnoga opstanka. Bez proznih velikana, bez Kafke, bez Hemingveja, Tomasa Mana, Kamija – ja ne bih mogao uzet čitat novine, a kamoli pisat knjige. To su moji duhovni oci. Bez obzira jesam li pisao ili sam se interesovao za prozu, te njihove knjige ja bih pored Kur’ana, Biblije, Talmuda, ili nekog porodičnog albuma, stavio.
Da li je to zato što su ti pisci pokušali da razjasne moderni duh čovjeka?
Da, svi su oni uspjeli nešto da razjasne. Samo je Kafka sve zamrsio, a sve objasnio! On je osjetio ćudi vremena, osjetio je nadolazak nečovještva u sistemima nehumanosti. Kafku treba posmatrati kao da je ničiji i da nije sa zemlje. Kao da je došao i rekao da tamo negdje postoji ovakva zemlja, ova na kojoj mi nismo. Zamisli ti kakav je to život! Napisati priču „Preobražaj“ – to može samo Ovidije i Kafka, ne može niko drugi. A naslov moje pjesme i knjige, došao je iz onog hladnog Kafkinog odnosa prema slobodi i neslobodi. Ta nas pjesma podsjeća i tretira fenomen izopštenosti pojedinca, pa i šire – na problem grupnog grijeha, pojavu holokausta i genocida, podsjeća nas na industriju zločina, na neljudsku potrebu da se nekoga zbog nečega žigoše i obilježi za uništenje.
Kafka je osjetio da smo u ovom vremenu svi mi na neki način žigosani.
Pa, krivnja bez krivice! Kriv je i Kami, koliko i njegov „Stranac“. Kao i pisac i njegov roman „Smrt u Veneciji“.
U nekim intervjuima i razgovorima o Vašem posljednjem romanu „Kvartida“ izjavili ste da je to roman o propasti pazarske mahale. Šta je to propalo, šta je to čega više nema?
Dobro si rekla, šta je to čega više nema?! Mahala ima, ali mahalluka nema i dobrote ljudske, nema povjerenja ljudi koji žive u jednom kvartu, u jednom okruženju, u jednom soliteru, u jednoj zgradi… Ljudi više nisu komšije, nego znanici koji se jedni drugih plaše. E, tu je propast mahale. Ljudi više ne žive u tim proširenim porodicama – a tadašnje mahale su bile to! Imati povjerenja, ne zatvarati vrata na kući. A otac iz susjedne kuće, tuđe, onaj je koji te nadgledava i vaspitava kao tvoj otac, često i strože. Tako je taj problem raspada ljudske zajednice u makroplanu knjige jako prisutan. Po Kafki, nesreća nas neprestano ganja. Taman nešto započnemo, ono nas neki jad, neka krivnja, posječe. Pa sve ispočetka.
Zato u našoj historiji ima puno isječaka i praznina.
Tako je. Mi ništa ne znamo o nama samima, apsolutno ništa. Sve što sad pričamo, to je natumecanje, i to su citati iz usmenih knjiga, iz tuđih sjećanja, ako ih ima.
- Evo, sad će trideset i jedna godina kako je „Damad“ osnovan! Kad se sve rastočilo, razbilo, i društvo i država i ljudi, pitao sam se šta je to što će najprije da propadne. Kultura! To uvijek propadne kod nesrećnih i malih naroda. I onda sam se pitao: šta možemo da uradimo povodom toga.
U svom romanu „Kvartida“ bavite se i „ženskim pitanjem“, ali i u mnogim drugim djelima kao što je prozna poema „Naška kudilema“. Šta Vas je to u odnosu prema ženi pogodilo, pa ste se time toliko bavili?
To je dobro pitanje da izbjegnem jednu stvar: da pristanem da mi glavni lik bude muškarac, i to jedan. Svi likovi su glavni u mojim prozama. Može poizdalje malo, ali ne nablizu. Otac kao metafora, to je dobro, i pripsano. Ali da bih ušao u stvarnu dušu čovjeka, morao sam imati žensko biće, bogami majku. To je lijepo, i ono lijepo koje čovjek pamti. I ako je se ne sjeća, čovjekova dobrota je naslijeđe od majke mu, od najbliže i najvjernije osobe njemu. A otac je, da Bog sačuva, vojnik, policajac, starešina. Ja oca čuvam kao metaforu za dostojanstvo, a majku kao stvoriteljku svijeta za tebe. Veliko je to, stvoriti svijet da bi ti u tom svijetu živio.
Bez majke-žene ja ne bih mogao napisat ni slovo.
Da se nadovežem na to. Čitala sam jednu vašu pjesmu o očinskoj figuri i baš tako i prikazujete oca: kao nekog ko je dalek, dostojanstven, kome se ne može prići.
Upravo to. Zbog situacije, zbog društvenih okolnosti, takav je i sad naš otac. Prvo je dostojanstven, posjednik, vlasnik, imućan, učen. Onda mu sve to neko sa duše skine, i on postaje – šta? Gord na svoju neimaštinu, ali i gord na svoju plemenitost, bogatstvom sjećanja.
Takva figura oca mene zanima, i to je taj koji me i sad prati. A to, imao pa nemao, bio pa ne bio. Sve se, čini mi se, to sakrilo u nekim i nečijim knjigama, na starim jezicima. A moj otac je sada samo moja mašta o ljudskom dostojanstvu. To bih još napisati volio.
Sa kojim bošnjačkim piscima ste se sve upoznali, da li među njima imate nekog uzora koji je na vas najviše uticao, možda nekog na koga ste se ugledali?
Ma, ugledao sam se na razne pisce, u potrazi za sobom. Uglavnom sam čitao klasiku, bez nje čovjek nije potpun, uvijek bi bio u nedostatku. A čitao sam puno. U početku, najviše su Rusi plijenili moju pažnju. Naučio sam ruski zbog njihovih pjesama. Pazi, čitanje po svom izboru, nije moda – a ono što te u školi nauče ili ne nauče, to je ništa. Kada sam shvatio da neću biti pisac ako završim fakultet, ja sam otuda uteko. A što se tiče uzora, najviše sam se ugledao na svoga vršnjaka, Refika Ličinu. Čitali smo jedan drugome pjesme, ujutru, u četiri sahata, i objavljivali smo ih s mosta u Rašku. E, sad ću ti – kaže – ja ovo objavit! I fljus, u Rašku! Ili bi spaljivali te naše pjesme prvene. Bez sve šale. A čitali smo skoro istu lektiru, imali smo iste uzore. Tako je! Da nije bilo njega, odavno bih prestao sa pisanjem. Tako smo se mi nadpisivali!
Osnovali ste kulturni centar „Damad“. Kako ste započeli tu priču, kako ste uspjeli u tome?
Evo, sad će trideset i jedna godina kako je „Damad“ osnovan! Kad se sve rastočilo, razbilo, i društvo i država i ljudi, pitao sam se šta je to što će najprije da propadne. Kultura! To uvijek propadne kod nesrećnih i malih naroda. I onda sam se pitao: šta možemo da uradimo povodom toga. Hajde, probajmo objavljivati knjige, i napraviti časopis. Časopisi su svuda bili na izdisaju. Tada se rodio časopis „Mak“, i izdavačka djelatnost kroz „Damad“. Malo, ali vrijedno.
Možete li nam reći više o časopisu „Mak“?
To je prvi pazarski književni časopis! Kada nemaš institucija, onda moraš postati institucija. „Mak“ je tada meni postao značajan i svima nama koji smo radili u „Damadu“. Objavljivali smo autore koji su znali i osjećali šta je ono najbitnije za opstanak jednog stabilnog i humanog društva. Ko je pročitao i ko je znao da čita išta iz „Maka“, vidio je šta je to što nas na putu ozdravljenja čeka. Šta smo mi to i šta od nas ostaje kad se raspadnemo – čega se treba držati kao majke, kao oca, u jeziku, u duhu, u religiji, u sadašnjosti i prošlosti!
U okviru KC „Damad“ objavljivali ste djela mnogih pisaca, neki pisci su se afirmisali upravo tu u vašoj izdavačkoj kući. Kako ste birali pisce i knjige koje ćete objavljivati, šta vas je najviše vodilo?
U „Damadu“ je objavljeno preko 180 knjiga. A i nije bilo nekog naročitog izbora. Najveći prijatelj meni tada bio je mesar. Kada je nastupila nestašica papira, mi smo nakanili objaviti prvi broj časopisa „Mak“, i on je štampan na tom mesarskom papiru. To je bajan mesarov doprinos našoj kulturi. Pisao sam o tom mesarskom papiru: on je s jedne strane gladak, a sa druge hrapav, pa su neke stranice časopisa blistave i sjajne, a druge su hrapave. Na sjajnim smo štampali poeziju, a na onim grubim prozu. Devet knjiga je izašlo na mesarskom papiru i nekoliko brojeva časopisa i nekoliko brojeva magazina „Has“. To se moglo dogoditi samo Brehtu i – nama.
- Knjiga više nije duhovno blago, već proizvod kapitalizma, hoću reći tržišta i virtualne industrije i kvazi kulture. Ljudi bez istinski vrijednih knjiga u stalnoj su opasnosti od sebe samih.
Za kraj bih voljela da nam kažete šta se to desilo sa književnošću do danas, da li ima istu vrijednost kao i ranije? Neki književni teoretičari su govorili da je došao kraj književnosti.
Ma takvima će doći kraj. Ne, nema kraja književnosti. Sve može izumrijeti, ali umjetnost neće. Pećinski čovjek će uvijek crtati nešto po zidovima.
Rekli ste da književnost ne može da umre, a da li može njena vrijednost da se mijenja?
Može, kako ne može. Nakaradnost ovog vremena je što se puno proizvodi, a malo konzumira lijepa književnsot. Loši mediji i njihni isječci iz života upropaštavaju nam i skrnave cjelinu svijeta. Mi ne znamo šta je svijet, ovaj svijet u fragmentima. I ta navala ličnih historija, navodi mladoga čovjeka da stekne pogrešan sud o vrijednostima ili da izgubi osjećaj za opšte vrijednosti. Knjiga više nije duhovno blago, već proizvod kapitalizma, hoću reći tržišta i virtualne industrije i kvazi kulture. Ljudi bez istinski vrijednih knjiga u stalnoj su opasnosti od sebe samih.
Hvala Vam što ste odvojili svoje vrijeme za nas, imala bih još mnogo toga da vas pitam, ali zasad neka ostane na ovome.
Hvala i tebi, lijep je razgovor bio.
___________________________________________________________________
Šaban Šarenkapić je rođen u Novom Pazaru, 1956. godine. Osnivač je kulturnog centra “Damad”, u okviru kog je pokrenuo književni časopis “Mak” i magazin “Has”, i na taj način dao priliku mnogim piscima da se afirmišu. Autor je mnogih knjiga poezije i proze, od kojih su najpoznatije: “Kućna nega”, “Stambolska sprema”, “Kafkin kalfa”, “Pazarska trilogija”, “Kvartida”, itd. Čitav svoj život posvetio je književnom i kulturnom radu.
