26/02/2024
10 C
Novi Pazar

Moć riječi u javnom prostoru – ODGOVORNOST ZA MEDIJSKE SADRŽAJE

U svijetu gdje riječi imaju moć oblikovati javni diskurs i društvene norme, Dževad Hodžić u ovom tekstu oslovljava ključne aspekte odgovornosti za medijske sadržaje. Njegov tekst se fokusira na etičke i političke implikacije riječi u javnom prostoru, posebno u kontekstu Bosne i Hercegovine.

Težišna tačka naše teme – „Moć riječi u javnom prostoru – odgovornost za medijske sadržaje“– sadržana je u pojmu odgovornosti, i to odgovornosti za javnu riječ, a to u krajnjoj liniji znači, političke odgovornosti. Prihvatajući nekritički, kao premisu, to da danas, posebno kod nas u Bosni i Hercegovini, riječ u javnom prostoru ima neku moć, polazimo od moralne krize političkog kao krize odgovornosti.

Naša rasprava ne može biti potpuna bez produbljivanja uvida u etičke i političke implikacije koje riječ nosi u javnom diskursu. U kontekstu Bosne i Hercegovine, ova odgovornost postaje posebno složena, budući da javna riječ nosi sa sobom moć koja utječe na kolektivni moralni kompas.

Ključni izazovi odgovornosti u javnom medijskom prostoru: u pitanjima su odgovori

Kriza odgovornosti u današnjem svijetu sastoji se u deficitu vrijednosti za koje bismo bili odgovorni i u uklanjanju iz etičke jednačine one instance moralne odgovornosti koja se u teološkom jeziku imenuje kao Bog a u filozofskom kao transcendentno ili Drugo a koja (instanca) bi morala biti neuklonjiva. Kriza odgovornosti svoje najdublje korijene ima u nihilističkoj crnoj rupi, u praznini koja nastaje na pitanjima koja se prešućuju u modernoj fizikalnoj slici svijeta, u gubitku sfere intersubjektivnosti koji (gubitak) se događa u subjekt-objekt ontološkoj shemi Moderne. Napuštanjem teleološkog shvaćanja stvarnosti, moderni čovjek zapada u najdublju krizu etičkog seberazumijevanja, budući da više nije u mogućnosti umski pouzdano utemeljiti svrhovitost svog ljudskog postojanja na ovome svijetu.

U najkraćem, moralna kriza kao kriza odgovornosti sastoji se u tome da se nalazimo u duhovnoj situaciji našeg vremena koju Levinas naziva moralnim paganstvom, odnosno „radikalnom nemoći da se izađe iz ovoga svijeta“.

Na drugoj strani, u posljednjih četrdesetak godina, umjesto prosvjetiteljski, znanstveno-tehnološki, industrijski najavljivane sekularizacije svijeta događa se, na mnogim stranama svijeta ono što se naziva desekularizacija svijeta. Prisjetimo se Pape Ivana Pavla II koji je svugdje, osim u zapadnoevropskim zemljama, povratio povjerenje u katoličku crkvu, pogotovo u socijalnu poruku i potencijal katoličke religije. Nakon pada Sovjetskog saveza došlo je do oživljavanja pravoslavlja i do povratka nacionalnih pravoslavnih crkava u društveni i politički život. U jevrejskim zajednicama, kako u Izraelu tako i u dijaspori jačaju ortodoksne struje. Jačanje konzervativnih koncepata nije strano ni hinduizmu i budizmu. Islam je priča za sebe. Muhammed ibn AbdulWehab i vehabijski pokret, Muslimanska braća, Islamska revolucija u Iranu i drugi islamistički pokreti predstavljaju različite socijalne, ideološke i kulurne izraze političkog islama. Oživljavanje islamskog religioznog života prisutna je na svim stranama muslimanskog svijeta, ali i u muslimanskim zajednicama na Zapadu prevenstveno u onim formama i sadržajima koji se očituju u privrženosti moralnim, socijalnim i drugim religijskim vrijednostima, u kojim (formama i sadržajima) se muslimani, po nekim ocjenama uspješnije od drugih opiru relativizmu, egoističnom individualizmu, konzumerizmu i drugim modernim izazovima.

Međutim, oživljavanje religijskog života kod nas u Bosni i Hercegovini i na Balkanu u posljednjih tridesetak godina, treba pošteno reći, ozbiljno je kompromitirano povezanošću, štaviše, identificiranjem religija s ovom ili onom etničkom grupom, s ovom ili onom etnonacioonalnom politikom, političkom strukturom. Nije riječ samo o profaniziranju svetog, o koruptivnim vezama religijskih institucija i struktura s političkim centrima moći, nije riječ samo o nacionalističkoj folklorizaciji religijskih simbola, sadržaja, vrijednosti i poruka. Riječ je o mnogo, i povijesno i konceptualno, dubljim simbiozama modernih nacionalističkih pokreta i religijskih, prevenstveno jevrejsko-kršćanskih tradicija. Nacionalizmi, kod nas kao i u cijeloj evropskoj modernoj povijesti idejni arsenal za svoje zemaljske ciljeve o Izabranom narodu, Obećanoj zemlji, Vođi i Neprijatelju preuzimaju iz jevrejsko-kršćanske tradicije. : Hans Ulrich Wehler, „Idejni arsenal nacionalizma – potenciranje u „političku religiju“, u knjizi: Nacionalizam, Novi Sad, 2002. preveo Tomislav Bekić

Važno je dakle i potrebno kritički promatrati šta sve podrazumijeva oživljavanje religijskog života u Bosni i Hercegovini i na Balkanu, posebno u kontekstu njegove povezanosti s etnonacionalnom politikom. Takva povezanost ne samo da potkopava onu važnu i već očuvanu autentičnost vjerskih institucija, ona doprinosi nacionalističkom iskorištavanju religijskog „duhovnog“uz naravno i iskorištavanje simbola i tradicija. Stoga, razmatranje odgovornosti za medijske sadržaje koji se tiču vjerskih zajednica postaje još složenije.

U pogledu odgovornosti za javnu riječ, odnosno medijske sadržaje koji se tiču crkava i vjerskih zajednica, religijskih sadržaja i poruka ključni izazovi pred kojima se nalazimo sadržani su u sljedećim pitanjima:

• Koliko mi jedni druge stvarno poznajemo;

• kako mi pripadnici različitih religijskih zajednica treba da se nosimo s našim razlikama;

• u kojoj mjeri nas u našem društvenom životu opredjeljuju i obavezuju zajedničke vrijednosti, zajednička povijesna sudbina i zajednička odgovornost za budućnost;

• prepoznajemo li mi moralne i duhovne opasnosti zajedničke za sve naše religijske zajednice;

• Da li, izričući našu riječ u javnom, a to znači zajedničkom prostoru, monološki objavljujemo istinu ili dijaloški tražimo sugovornika;

• da li smo uopće spremni za vlastito preispitivanje koje predstavlja, kako ja razumijem religijski odnos prema Bogu, čovjeku, svijetu i samome sebi, temeljni zahtjev i poruku svake religije;

• da li smo spremni da ozbiljno uzmemo u obzir to šta o nama misli, kako nas vidi, kakvo iskustvo o nama ima drugi.

Ka integralnoj odgovornosti u medijskom prostoru

U suočavanju s izazovima koje predstavlja moć riječi u javnom prostoru, nužno je javno otvarati pitanja koja bi nam morala pomoći uspostaviti ono što nazivamo integralni pristup i koji uvažava složenost i međuovisnost etičkih, duhovnih, i političkih dimenzija. Ovdje smo pokušali naglasiti važnost preispitivanja naših vlastitih perspektiva, kao i razumijevanja i poštovanja različitosti unutar društvenih i vjerskih zajednica. Prava odgovornost proizlazi iz sposobnosti da se uspostavi dijalog, promiče međusobno razumijevanje i gradi zajednička vizija budućnosti koja transcendira etničke, religijske i kulturne podjele. U krajnjoj liniji, odgovornost za medijske sadržaje ne tiče se samo regulacije riječi, već i podsticanja kolektivnog duhovnog i moralnog razvoja društva, što je temeljni uvjet za izgradnju pravednijeg i inkluzivnijeg javnog prostora.


Ovaj tekst je dio ranije objavljenog priloga članaka “Ka mostovima razumijevanja” koji su rezultat razgovora na dvodnevnom skupu “Medijski diskurs o religiji i religijskim zajednicama u Bosni i Hercegovini – Odgovornost za riječ”, održanom 30. 9. i 1. 10. 2023. u saradnji Media centra Islamske zajednice u BiH i Nacionalnog demokratskog instituta Sarajevo (NDI). Ovaj skup pružio je platformu za promišljanje o suodnosu medija i religije, dvaju instituta važnih za oblikovanje javnog mišljenja. S obzirom na sadržaj teme, naglašavamo kako ovaj skup nije bio samo platforma za akademsku raspravu, već i vitalni forum za razumijevanje kako se religija i mediji međusobno prepliću i utječu na društvenu percepciju i kulturu.

NAJČITANIJE

FOTO DANA

Vezani članci

OSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime