Feminizacija siromaštva je zabrinjavajući trend koji je prvi put identifikovan u Sjedinjenim Američkim Državama. Kada je 1978. godine ovaj termin skovala Dr Dijana Pirs, prvenstveno se bavila samohranim majkama jer je dokazano da žene koje same izdržavaju sebe i porodice postaju većinom siromašne. One nisu samo pogođene nesrazmjernim teretom obavljanja većeg dijela kućnih poslova, već i fenomenom samohranog roditeljstva koje je često povezano sa siromaštvom. A izdvaja se i siromaštvo starijih osoba koje nesrazmjerno pogađa starije žene, s gotovo tri četvrtine starijih siromašnih osoba koje su žene.
Kao takva, feminizacija siromaštva povezana je s dva ključna faktora: većim stopama siromaštva među porodicama koje izdržava sama žena i porastom broja porodica koje izdržava žena. Vremenom, više žena je počelo da izdržava porodice same, a njihove stope siromaštva su značajno veće nego kod vjenčanih parova. Iako je stopa siromaštva opadala, samohrane majke su i dalje gotovo šest puta podložnije siromaštvu u poređenju sa vjenčanim parovima.
Takođe, istraživanje feminizacije siromaštva u drugim razvijenim zemljama, poput Kanade, Francuske, Japana i Švedske, ukazuje se na slične trendove, s tim da su politike zemalja poput Švedske pokazale uspjeh u smanjenju veze između samohranog roditeljstva i siromaštva, zahvaljujući politikama koje podržavaju tržište rada i socijalnu zaštitu.
U balkanskom kontekstu manjka relevantnih politika za ovaj problem. Udruženje „Mame su zakon” iz Srbije je nedavno pokrenulo inicijativu za mame preduzetnice, objasnivši da zakon mame preduzetnice tokom porodiljskog tretira kao nezaposlene. To znači da, za razliku od drugih zaposlenih žena, država mamama preduzetnicama ne uplaćuje doprinose za vrijeme porodiljskog odsustva. Tako mame preduzetnice nemaju pristup penzijskom i invalidskom osiguranju, a ne mogu ni prenijeti roditeljsko odsustvo na partnera.
Motherhood penalty i druge „kazne”
Iako su žene ostvarile značajan napredak u obrazovanju, patrijarhalni obrasci i dalje utiču na njihov profesionalni razvoj. Tako su žene danas obrazovanije od muškaraca, ali u prosjeku i dalje zarađuju manje. Taj jaz se naročito povećava ako žena postane majka.
Istraživanja o rodnoj diskriminaciji u oblasti rada ukazuju na to da je materinstvo jedan od najčešćih razloga za diskriminaciju žena. Nagli pad zarade žene dešava se nakon rođenja prvog djeteta, što uzrokuje da žene zarađuju 20% manje od svojih muških kolega. Termin za ovo je motherhood penalty, a objašnjava kako se često dešava da žene, nakon povratka s porodiljskog odsustva, ne zadrže iste pozicije ili dobiju manje plate. Ovo direktno doprinosi rodnom jazu u primanjima žena, jer je on najveći upravo kad žene postanu majke.
Današnji radni uslovi vode se tradicionalnim rodnim ulogama, a od žena se očekuje da svoje živote i karijere grade po modelu koji nije napravljen za njih, već protiv njih. Poslodavci rjeđe zapošljavaju majke nego žene koje nisu majke, percipiraju ih kao manje sposobne i nudi im se niža plata. Trudnice su percipirane kao manje predane, manje pouzdane, manje autoritativne, emotivnije i iracionalnije od žena koje nisu trudne.
Muškarci mogu i profitirati od toga što su očevi jer su percipirani kao dobri očevi koji se finansijski brinu o porodici, pa zato prioritizuju posao, dok su majke percipirane kao loše radnice radi stereotipa da žene treba da prioritizuju porodicu.
Žene često ostaju na nižim pozicijama nakon povratka sa porodiljskog odsustva, što stvara rodni jaz u primanjima. Odluka o osnivanju porodice često postavlja prepreke ženama u napredovanju na profesionalnom planu.
Maja Raičevič iz Centra za ženska prava navodi kako žene u Crnoj Gori imaju mnogo bolje rezultate kad je u pitanju obrazovanje nego muškarci, čak je više onih koje uspješno završavaju postdiplomske studije, i doktorske studije, dok su ranije te vrste specijalizacije bile rezervisane za muškarce.
„One isto tako i u profesionalnom domenu postižu bolje rezultate u nekom dijelu svog života – prije nego što se odluče da osnuju porodicu, rađaju decu, i tako dalje. Mi smo i kroz naša istraživanja o rodnoj diskriminaciji u oblasti rada shvatili da, u stvari, jedan od najčešćih osnova za rodnu diskriminaciju jeste materinstvo i uopšte odluka za osnivanje porodice. To se javlja i pri zapošljavanju i u samom procesu rada. Vidjeli smo da žene koje odu sa nekih viših pozicija u određenim kompanijama na porodiljsko odsustvo, kad se vrate, obično se ne vrate na iste pozicije, nego na niže ili budu manje plaćene. Sve to, na neki način, zapravo usporava ili onemogućava ženu da napreduje”, ističe Raičević.
Stakleni plafon i rodni jaz u platama
Žene su, prema podacima iz 2019. godine, zaradile samo 79 centi za svaki dolar koji muškarci zaradili te iste godine. To je „sirova” razlika u platama polova koja se odnosi na srednju zaradu svih muškaraca i žena, bez obzira na tip posla ili radni staž. Rodni jaz u platama je mnogo komplikovaniji nego što se čini: ne radi se samo o tome da za istu poziciju žena i muškarac neće dobijati istu platu, već se radi o nemogućnosti žene, zbog barijera i očekivanja, da uopšte dođe do željene pozicije.
Ovo se najlakše objašnjava pojmom staklenog plafona. Stakleni plafon predstavlja vještačke barijere koje onemogućavaju ženama i marginalizovanim grupama da dođu do određene pozicije, bez obzira na njihove kvalifikacije.
Neke od tih barijera mogu biti:
- Očekivanja da žene budu zaposlene u slabije plaćenim zanimanjima i sektorima koja se tradicionalno smatraju „ženskim”.
- Muškarci dominiraju na visokim pozicijama, pa nameću pravila i organizacionu kulturu koja ženama otežava uklapanje i stvaranje formalnih i neformalnih mreža.
- Nesprovođenje zakona, manjak politika i neprikupljanje podataka da bi se efikasno pratio napredak žena na radnom mestu.
- Tradicionalne rodne uloge odražavaju se i u sektorima kao što su obrazovanje, socijalna zaštita, usluge i trgovina, gdje žene često obavljaju poslove koji su loše plaćeni. Ovi sektori, iako pretežno ženski, često su vođeni muškarcima, što dodatno doprinosi nejednakosti u primanjima.
Zanimljivo je da, prema meta-analizi 30 međunarodnih studija, lezbejke prosječno zarađuju 9% više od strejt žena, a da je nekad ova razlika veća nego između strejt žena i muškaraca. Kreatorka Aria Velz snimila je video koji je postao viralan na TikToku, pokušavajući da objasni ovaj fenomen.
Bolje obrazovanje u odnosu na strejt žene, manja vjerovatnoća da imaju djecu, češće življenje na urbanijim mjestima, nisu jedini razlozi zbog kojih je to tako. Ona navodi i sledeće: „Čak i kada se uzmu u obzir svi ovi faktori, razlika u zaradi i dalje postoji. Šta bi još moglo biti? Pa, jedna hipoteza je da to može imati veze sa podjelom rada u domaćinstvu. Da bismo istražili to, takođe moramo razmotriti rodnu razliku u zaradi malo detaljnije. Iako je razlika u zaradi između polova svakako postala manja, jedan od razloga zašto razlika i dalje postoji jeste očekivanje koje žene imaju u vezi sa kućnim i emocionalnim radom, koje muškarci obično nemaju. U heteroseksualnim parovima, žene su češće glavne njegovateljice djece i porodice, i češće preuzimaju odgovornosti za kućni rad, što znači da žene često moraju napraviti kompromis kako bi unaprijedile svoju karijeru kako bi održale domaćinstvo, dok se muškarci obično mogu fokusirati samo na svoje karijere.” Ovo nas dalje dovodi do pitanja neplaćenog rada i koliko to utiče na položaj i siromaštvo kod žena.
Neplaćeni rad i ekonomija brige
Kod 93% heteroseksualnih parova, žene obavljaju većinu kućnih poslova. Tokom korone, neplaćeni rad koji žene rade se drastično povećao na globalnom nivou. Postoji opasnost da ovo može obrisati 25 godina napretka u ovom polju. Koliko su krhki napreci u polju rodne ravnopravnosti pokazujuju upravo činjenice koje ilustruju kako se ženama ugrozi napravljeni napredak kad god se desi neka krizna situacija kao što je korona. Proći će oko 92 godine prije nego što dostignemo jednakost u podjeli poslova u domaćinstvu, a 8 puta je veća vjerovatnoća da će majka brinuti o djetetu kad je bolesno, što nisu nimalo optimistični podaci.
Nejadnaka raspodjela kućnih poslova igra ulogu i u oko 30% razvoda. Ovo nije neobično, s obzirom na to da žene koje rade kućne poslove mnogo više nego njihovi partneri (a ovo je naročito slučaj kod partnera sa djecom), percipiraju svoje partnere kao zavisne od njih za održavanje i funkcionisanje domaćinstva. Kako neravnopravnost u radu u domaćinstvu ženi, pored partnerske uloge, nameće i majčinsku ulogu (u odnosu prema svom partneru), ona njega sve manje gleda kao ravnopravnog partnera.
Žene su često primorane da preuzumu na sebe odgovornost bridge o starijima, pa zato moraju smanjiti obim posla, nekad čak i dati otkaz, što onda utiče na njihova primanja, a kasnije i na penziju.
Maja Raičević iz Centra za ženska prava u Podgorici objašnjava kako su u korijenu feminizacije siromaštva upravo patrijarhalne norme: „Feminizacija siromaštva takođe je povezana s neplaćenim radom žena u kući, poznatim kao ekonomija brige. Tradicionalne rodne uloge nameću ženama odgovornost za brigu o djeci, ali i starijim članovima porodice i obavljanju kućnih poslova.”
Ovo često rezultira smanjenim mogućnostima za žene da se posvete profesionalnom životu, što dugoročno utiče na njihova primanja i penzije. Pored brige o djeci, s obzirom na nedostatak servisa za staranje o starijima, i te obaveze najčešće padaju na ženu. „Ovo je izazovno, posebno zato što se muškarcima često ne podstiče ravnopravno učešće u ekonomiji brige. Tradicionalna očekivanja i dalje stvaraju teret ženama, ograničavajući njihovu slobodu i izbor”, rekla je Maja, te navela kako žene, zapravo, cijelog života rade u službi drugih.
Samohrane majke i siromaštvo
Idealizovanje majčinstva i predstavljanje istog kao „bezuslovne ljubavi” i „žrtve’’ u patrijarhalnom, balkanskom društvu, možda bi na prvi pogled značilo da će isti taj sistem zapravo pružiti ženama i djeci sigurnost, i da će očevi, koji bi trebalo da osiguraju osnovne potrebe za preživljanje (ako je vjerovati nekim patrijarhalnim idealima) to i ponuditi. Ipak, realnost se pokazala potpuno drugačijom.
Neplaćanje alimentacije je, objašnjava Maja, jedan je od problema koji dodatno ugrožava samohrane majke i djecu: „U Crnoj Gori se, na primjer, jako povećava broj razvoda i mi smo radili neke analize statističkih podataka, jer nema istraživanja značajnih vezano za to. Vidjeli smo u statistici da, u oko 72% slučajeva djeca budu dodjeljena majkama. Opet, iz prakse znamo da veliki broj očeva ne daje novac za izdržavanje, tako da danas to, zapravo, upućuje na činjenicu da veliki broj majki koje samostalno brinu o djeci nemaju finansijsku podršku bivšeg partnera i one su faktički u jednoj vrlo ranjivoj situaciji kada ne smiju sebi dozvoliti da ostanu bez posla i onda moraju prihvatiti radne uslove koji su izuzetno loši.”
U Crnoj Gori nedavno je stupio na snagu zakon koji, zbog rasprostranjenosti ovog problema, obavezuje državu da plati alimentaciju ukoliko je ne plati roditelj. A kako će taj zakon funkcionisati u praksi, ostaje da vidimo u bližoj budućnosti. Svakako, ovo potvrđuje sliku o društvu koje podrazumijeva majčinstvo, a od očeva ne očekuje mnogo.
Rizik od siromaštva u starijoj dobi
Sve ove dinamike dovode do toga da je veliki broj žena, posebno u starijoj životnoj dobi, izložen riziku od siromaštva. Nedovoljan radni staž, niska primanja i nedostatak podrške partnera stvaraju ranjivu situaciju za mnoge žene koje moraju raditi u lošim uslovima kako bi preživjele.
Maja Raičević objašnjava da su žene, kad djeca odrastu, u službi „roditelja” svojim roditeljima: „Donedavno ni država nije mnogo razmišljala o tome kako će da oslobodi žene tog reproduktivnog rada, jer se jednostavno podrazumijevalo da cijelog svog života žene budu te koje će da dopunjavaju usluge brige o djeci, prvo oko svoje djece, a kad ta djeca odrastu, onda su tu roditelji. Ogroman teret rada. Veliki broj žena koje nisu prilici da obezbijede ove servise ili da ih plate su prinuđene često čak i da napuštaju radna mjesta da bi mogle da se brinu o bližnjima.”
A sve to doprinosi da se žene kasnije u životu nađu u većem riziku od siromaštva, kako Maja dodatno napominje:
„Veliki broj žena koje imaju relativitno uspješne karijere moraju da izostaju s posla, traže zamjene, vrlo često da uzimaju dugotrajna bolovanja da bi se brinule o starijim članovima, tako da sve to utiče, ne samo na primanja tih žena, nego i kasnije na iznose njihovih penzija. Imamo jako veliki broj žena koje su u riziku od siromaštva, a nalaze se u starijoj životnoj dobi. Neke od njih nisu imale dovoljno radnog staža da ostvare pravo na penziju, nečije su penzije prosto niske jer su birale poslove koji će im omogućiti da obavljaju poslove brige i da manje zarađuju, a samim tim i da manje napreduju u karijeri.”
Razumijevanje feminizacije siromaštva, i u globalnom i u balkanskom kontekstu, zahtijeva analizu razloga zbog kojih žene koje same izdržavaju porodice imaju visok rizik od siromaštva. Analiza faktora poput učešća žena na tržištu rada, nivoa zaposlenosti, i visine njihovih primanja potrebna je u shvatanju ovog problema.
Feminizacija siromaštva ima duboke korijene u našoj kulturi, a pomak na ovom polju zahtijevao bi da mijenjamo muškocentrične radne modele, kroz osiguravanje plaćenog roditeljskog i za majke i za očeve, i mijenjanjem percepcije da je briga o porodici samo ženska odgovornost.
Vizuali: Sve su to vještice
