Jeste li ikad razmišljali o tome kako nastaje jedan jezički iskaz? Šta se to dogodi u našem mozgu kada želimo da kažemo bilo šta (na primjer: danas je lijepo vrijeme ili volim da čitam knjige)?
To pitanje je razjasnio Ferdinand de Sosir (Ferdinand de Saussure), švicarski lingvist. On je objasnio da jedan iskaz nastaje na dvije ose: paradigmatskoj i sintagmatskoj.
Prvo se formira paradigmatska osa. Jednostavno: kada želimo nešto da kažemo, u nama se otvara individualni spektar riječi koje su vezane za određenu misao koju želimo izraziti. Dakle, sve riječi koje mi imamo u svom ličnom rječniku, a koje su vezane za ono što želimo reći, otvaraju se kao ponuda. Na primjer, ako želimo da kažemo – danas je lijepo vrijeme, najprije će se u našoj podsvijesti pojaviti sve riječi koje znamo, a koje nam mogu poslužiti da izrazimo željenu misao: sunce, ljepota, vedro ili vedrina, plavo nebo, toplo, dan, prijatno, itd. U tom trenutku, mi smo već odabrali riječi koje su nam potrebne. Ovo se, naravno, dešava u našoj podsvijesti i mi ne mislimo o tome.
Zatim, mi sami formiramo sintagmatsku osu tako što odabrane riječi postavljamo u pravilan niz. Da ne bi naša rečenica zvučala – Vrijeme plavo nebo danas lijepo sunce, mi ih pravilno postavljamo i tako formiramo sintagmatsku osu, koja zapravo predstavlja kombinaciju riječi iz paradigmatske ose.
Na paradigmatskoj osi se riječi odabiru, a na sintagmatskoj se kombinuju, kako bi iskaz bio pravilan. Tako smo dobili rečenicu – Danas je lijepo vrijeme, a mogli smo i reći – Danas je toplo, ili Danas grije sunce, ili Danas je toplo vrijeme i sunce mi baš prija. Dakle, od nas zavisi kako ćemo kombinirati riječi koje su nam ponuđene.
To bi značilo da je paradigmatski niz još uvijek u nekom apstraktnom polju, dok je sintagmatski niz u realnosti.
Razumijevanje teorije Ferdinanda de Sosira nam može pomoći da razumijemo esej Sjene vrta (o jeziku vrta) iz Knjige vrtova Dževada Karahasana.
Čitajući ovaj esej, odmah nam se može javiti ideja o paraleli između teorije švicarskog lingviste i onoga što je Karahasan u eseju izložio zato što se ta veza sama po sebi nameće. U spomenutom eseju autor vrt upoređuje sa jezikom zato što svaki vrt svojim postojanjem upućuje na neko značenje i nije samo puka materijalnost.
Vrt nastaje tako što se elementi prirode uređuju i organiziraju. Kada se vrt uređuje, biraju se elementi iz Božijeg svijeta (biljke, prirodni materijali) i organiziraju se u smislenu cjelinu. U tom slučaju, svi elementi Božijeg svijeta su na paradigmatskoj osi, a mi ih, zatim, kombiniramo, organiziramo (od kamena pravimo stazu, ruže postavljamo oko staze, pravimo fontanu, šadrvan itd.) i tako tvorimo sintagmatsku osu. Kako je jezik organizirani sistem znakova, tako je vrt organizirani sistem elemenata Božijeg svijeta. Jezik ima svoje značenje, a vrt također upućuje na neko značenje. Najprije govori o kulturi u kojoj je uređen (svaka kultura ima svoj način uređivanja vrta). Zatim, svaki ovozemaljski vrt je nesavršen ekvivalent rajskom vrtu (džennetu), dok je svaki ovozemaljski jezik nesavršen “prijevod” Božijeg jezika (jezici koje poznajemo su nam potrebni samo na Zemlji, sada kada smo u našem materijalnom obliku, i njima nismo u mogućnosti izraziti smisao postojanja niti vezu sa Stvoriteljem; ipak, kosmičku vezu koju osjećamo sasvim razumijemo na nekom onostranom jeziku i ta osjećanja nikada do kraja ne umijemo prevesti na bilo koji od zemaljskih jezika).
I na kraju, svaki element rajskog vrta ima svog zemaljskog ekvivalenta, tj. svoju materijalnu manifestaciju, a i svaki glas također (svakom glasu u našim jezicima dali smo neki oblik kojim ga obilježavamo). Primjetno je da je na ovakvo razumijevanje Karahasanovog eseja uticaj imala i Platonova teorija o idejama.
Ne možemo tvrditi da je autor imao namjeru da u svoja razmišljanja o vrtu unese osnove teorije o nastanku iskaza Ferdinanda de Sosira, ali svakako ne možemo ni ignorirati njegovo izuzetno jezičko i književnoteorijsko, te filozofsko znanje. Tragovi tog znanja su prisutni u svakom genijalnom eseju Knjige vrtova.
