Znate ono kada slušate dijete koje ima pola sata tantrume, nije baš da mu ne možete ništa, ali sad pod uticajem novih metoda pokušavamo da sve završimo nekim blažim putem.
– Stani, polako, ne misliš ti tako, hajde da pričamo, ja sam tu – i slične fore. Ali onda vidite da tantrumi idu predaleko i shvatite da će vas koštat zdravlja ako ne postavite granice – e upravo to sad narod radi. Na dugogodišnje tantrume ovorežimske politike, pokušava da postavi granice.
Više od dvadeset godina se istražuju Rogozna i njena bogatstva. Na početku, prema nekim informacijama, istraživanja su tekla uredno, razlog za to je jer su istraživanja vodili naši ljudi iz Srbije. Sa naših fakulteta, iz naših institucija.
Međutim, stvar se komplikuje kada u cijelu priču o Rogozni uđe strana kompanija. Ona kreće s ljubavlju, omili mještane Rogozne, tako da su oni danas jedni protiv drugih, jer: neki su radili za tu stranu kompaniju, pa shvatili da više ne treba, odustali, ovi drugi ih prozivaju jer su odustali.
Ta kompanija nosi humanitarne pakete, kreči i renovira škole, kupuje sportsku opremu djeci – mislim da su i sebe iznenadili kol’ko su dobri. Ta kompanija apsolutno ne brine o prirodi na Rogozni, ostavlja isplake pune hemikalija gdje god stigne, sječe šume, ostavlja rupe – ali to se ne vidi, narod vidi samo sponzorisanje sportskih manifestacija i obećavanje poslova. I sve to nije čudno, jer to su apsolutno kopirani koraci iz mnogih mjesta u Srbiji gdje se sve isto dešavalo pred otvaranje rudnika – čudno je što ti političari, koji imaju više od 30 godina, ništa to ne znaju.
Da stvar bude još interesantnija, informisanost građana o opasnosti potencijalnog rudnika nazivaju politizacijom.
Pa hajde da obnovimo gradivo i vidimo šta sve može biti politizacija.
Kada preduzeće za puteve asfaltira ulicu, političari izađu i slikaju se kod asfaltirane ulice – to je politizacija. (Jer asfaltiranje ulica je vaš posao, ne reklama!)
Kad se renovira neka ustanova, političari dođu u sred renoviranja, slikaju se kako nešto objašnjavaju rukama kao da govore gdje šta treba da bude – to je politizacija. (Jer obezbjeđivanje normalnih uslova za život je vaš posao, ne reklama)
Kada neka javna ustanova postavi nešto u gradu, na primjer, neke saobraćajne znakove, stubiće, parking za bicikle – političari krenu da pišu kako je to uspjeh neke stranke: to je politizacija. (Jer uspostavljanje reda i održavanje istog u gradu je vaš posao, ne reklama!)
Kada postoji javni konkurs za medije, najviše sredstava dobije jedan medij koji izvještava isključivo šta mu određeni političari kažu – to je politizacija.
Kada je članska karta određene partije važnija od diplome – to je politizacija.
Kada obični, osviješćeni građani, krenu da se pitaju zašto nemaju čist vazduh, čiste ulice, sanitarnu deponiju, deponiju za životinjski otpad, zašto nema kolektora u koritima rijeka, zašto nemamo čiste ulice, zašto vrtić plaćamo najskuplje u državi, zašto se planira rudnik na najljepšoj Rogozni – to nije politizacija, to je, dragi moji, buđenje.
Ovdje se ne traže fotelje. Traži se nešto mnogo jednostavnije, normalan život.
Želja za normalnim životom nije politizacija. Ako je to postalo sporno, onda je problem mnogo dublji nego što se želi priznati.
Vrlo je jasno da je ovo borba Davuda i Golijata, ali ta borba nije počela kada je Davud bacio kamen na Golijata. Ne. Borba je počela mnogo prije. Pokušao je Golijat da slomi Davuda na više načina. No Davud se nije dao slomiti već je svu svoju snagu pretočio u jedan kamen.
Ko zna, možda je jedan kamen na Rogozni poput Davudovog kamena. Pa čak i da nije samo jedan Golijat, da ih ima više – makar nas za 30 godina neće neko pitati “gdje smo bili”, jasno će im biti da smo bili sa Davudove strane.
