Možda je upravo ova kratka rečenica dobar povod da se zapitamo kome zapravo pripada Dan Sandžaka i da li je vrijeme da njegovo obilježavanje dobije širi, zajednički karakter.
Bošnjačko nacionalno vijeće je 11. maja 2004. godine donijelo odluku da se 20. novembar obilježava kao Dan Sandžaka, jedan od nacionalnih blagdana sandžačkih Bošnjaka. Ova odluka predstavljala je važan korak u očuvanju historijskog i nacionalnog identiteta Bošnjaka.
Međutim, postoji prostor da se ovom datumu da i šire značenje. Sandžak nije samo prostor jednog naroda. On je historijski, geografski i kulturni prostor svih ljudi koji u njemu žive, bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost.
Njegova historija nije nastajala odvojeno od ljudi različitih identiteta, niti se njegovo naslijeđe može posmatrati kao isključivo vlasništvo jedne zajednice.
Od ZAVNOS-a do zajedničkog naslijeđa
Dvadeseti novembar ima posebno mjesto u historiji Sandžaka. Tog datuma 1943. godine u Pljevljima je održana osnivačka skupština Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Sandžaka (ZAVNOS).
Za prvog predsjednika izabran je Sreten Vukosavljević, sociolog iz Prijepolja, dok su među članovima rukovodstva bili Murat-ef. Šećeragić, Dušan Ivović i Mirko Ćuković. Izabrano je 62 vijećnika.
Ovaj historijski događaj važan je podsjetnik na političku i društvenu organizaciju Sandžaka tokom antifašističke borbe, ali i na njegovu složenu historiju i različitost stanovništva.
Upravo zbog toga smatram da bi 20. novembar trebalo ustanoviti i na nivou Republike Srbije kao Dan Sandžaka – dan sjećanja na historijsko, kulturno i društveno naslijeđe ovog prostora i njegov doprinos zajedničkoj historiji i razvoju države.
Inicijativa za Narodnu skupštinu
Činjenica da Sandžak danas nije posebna administrativno-teritorijalna jedinica ne bi trebalo da bude prepreka priznavanju njegovog historijskog i kulturnog značaja.
Smatram da bi trebalo pokrenuti inicijativu da Narodna skupština Republike Srbije razmotri ustanovljavanje 20. novembra kao Dana Sandžaka, kroz odgovarajuće zakonsko rješenje, odnosno dopunu Zakona o državnim i drugim praznicima.
Takav praznik ne bi podrazumijevao poseban teritorijalni status Sandžaka, već bi predstavljao priznanje njegovog regionalnog i kulturnog identiteta.
Moguća formulacija zakonskog rješenja glasila bi:
„20. novembar – Dan Sandžaka, dan sjećanja na historijsko, kulturno i društveno naslijeđe Sandžaka i njegov doprinos zajedničkoj historiji i razvoju Republike Srbije.“
Ovaj datum ne bi morao biti neradni dan. Mogao bi se obilježavati kao radni praznik, poput Svetog Save i Vidovdana, uz prigodne kulturne, obrazovne i historijske programe.
Ustanovljavanje ovakvog praznika moglo bi se razmatrati kroz dopunu postojećeg zakona, bez unaprijed pretpostavljene potrebe za promjenom Ustava. Konačno pravno rješenje, naravno, zahtijevalo bi odgovarajuću stručnu analizu.
Zajednički praznik zahtijeva i zajedničke simbole
Ako Dan Sandžaka treba da bude praznik svih njegovih građana, potrebno je otvoriti i pitanje simbola koji bi predstavljali regionalni, nadnacionalni identitet i zajedničko naslijeđe.
Nacionalna zastava Bošnjaka predstavlja nacionalni identitet jednog naroda i ne može sama po sebi biti zajednički simbol svih građana Sandžaka. Zato bi trebalo razmišljati o simbolima koji bi odražavali historiju, kulturu i zajedništvo svih ljudi ovog prostora.
Ovakva inicijativa ne bi predstavljala zahtjev za posebnim teritorijalnim statusom, niti bi umanjivala značaj postojećeg nacionalnog praznika Bošnjaka. Naprotiv, otvorila bi mogućnost da 20. novembar, pored svog nacionalnog značaja, dobije i širu regionalnu dimenziju.
Nadam se da bi narodni poslanici iz Sandžaka mogli pokrenuti ovu inicijativu u Narodnoj skupštini Republike Srbije i otvoriti prostor za javnu raspravu o njenom značaju i mogućnostima realizacije.
Jer Dan Sandžaka ne bi trebalo da bude pitanje toga ko je većinski narod, čija je zastava ili ko ima pravo da ga slavi. Trebalo bi da bude prilika da se podsjetimo na ono što ovaj prostor povezuje.
Sandžak pripada svima koji ga svojim domom smatraju. Zato bi i njegov dan trebalo da bude zajednički.
Napomena redakcije: Stavovi i prijedlozi izneseni u ovom autorskom tekstu pripadaju autoru Midhatu Hajroviću i ne predstavljaju nužno stavove niti uređivačku politiku portala Takt.

