Ipak, pravi značaj ovog procesa treba tražiti u mogućnosti da se zatvori jedno od najtežih poglavlja savremene historije Bošnjaka u Sandžaku i oslobodi društvena energija koja je gotovo dvije decenije trošena na unutrašnji sukob.
Podjela Islamske zajednice nije ostala unutar zidova džamija i vjerskih ustanova. Ona se prelila u porodice, mahale, političke stranke, medije i gotovo sve pore društvenog života Sandžaka.
Pitanje pripadnosti jednoj ili drugoj strani često je postajalo važnije od pitanja oko kojih bi jedna zajednica prirodno trebalo da okuplja svoju snagu. Umjesto razgovora o obrazovanju, ekonomskom razvoju, infrastrukturi, zastupljenosti Bošnjaka u državnim institucijama, zaštiti identiteta, bosanskom jeziku, decentralizaciji, položaju Sandžaka i perspektivi mladih ljudi, ogroman dio političke i društvene energije trošen je na ponovno vraćanje na razloge, posljedice, tumačenja i interpretacije podjela nastalih 2007. godine.
Zbog toga pomirenje nije samo kraj jednog sukoba. Ono može biti početak drugačijeg političkog i društvenog vremena.
Vrijeme je da se energija sa unutrašnjeg sukoba prebaci na stvarne probleme
Bošnjačka zajednica je godinama bila, u određenoj mjeri, paralizovana podjelom Islamske zajednice. Gotovo svako važnije pitanje moglo je biti uvučeno u matricu tog sukoba. Ljudi, inicijative, pa čak i institucije često nisu procjenjivani prema tome šta govore i rade, nego prema tome kojoj strani pripadaju ili kojoj su navodno bliski.
Takva atmosfera proizvodila je društvo u kojem je bilo teško, gotovo nemoguće, graditi zajedničke prioritete.
Zbog toga Sandžak nakon ovog sporazuma dobija priliku da izađe iz tog začaranog kruga. Energija koja je godinama trošena na međusobno dokazivanje legitimiteta može se usmjeriti prema pitanjima od kojih neposredno zavisi budućnost ljudi.
A lista tih pitanja nije kratka.
Zašto Sandžak i dalje zaostaje infrastrukturno i ekonomski? Kakva je zastupljenost Bošnjaka u policiji, pravosuđu, državnoj upravi i drugim institucijama? Kakav je stvarni položaj bosanskog jezika u obrazovanju i javnom životu? Kako sačuvati kulturni identitet, a istovremeno otvoriti Sandžak prema investicijama, univerzitetima, tehnologiji i novim poslovima? Kako izgraditi snažnije institucije koje neće zavisiti od jednog čovjeka, jedne partije ili jednog političkog trenutka?
To su teme dostojne političke i društvene energije jednog naroda.
Pomirenje u Islamskoj zajednici zato ima smisla samo ako označi i početak šireg izlaska iz kulture unutrašnjih sukoba.
Ako je dogovor moguć ovdje, moguć je i drugdje
Druga važna poruka procesa ujedinjenja jeste možda još značajnija: dogovor je moguć. I to dogovor koji nije posljedica miješanja faktora sa strane.
Godinama smo slušali da su određene podjele preduboke, da su sukobi postali lični, da je nagomilano previše nepovjerenja i da postoje stvari preko kojih se jednostavno ne može preći. Ako se poslije svega toga može pronaći model za objedinjavanje Islamske zajednice, onda pada i argument da je svaki ozbiljan bošnjački dogovor unaprijed nemoguć.
Naravno, političko jedinstvo nije ni moguće ni poželjno u smislu jedne stranke, jednog lidera ili jednog mišljenja. Demokratskom društvu trebaju različite politike, ideje i političke organizacije.
Ali politički pluralizam ne znači nacionalnu dezorijentaciju.
Bošnjačke političke opcije mogu biti konkurenti na izborima, mogu se razlikovati oko ekonomije, kadrovskih rješenja, koalicija i načina upravljanja gradovima, a da istovremeno postoji minimum nacionalnog konsenzusa o pitanjima koja ne bi smjela zavisiti od toga ko je vlast, a ko opozicija.
Upravo zbog toga iskustvo ujedinjenja Islamske zajednice može imati vrijednost političke lekcije. Ne zato što vjerska zajednica treba da određuje politiku, nego upravo suprotno: zato što pokazuje da ljudi i institucije sa veoma teškim nasljeđem sukoba mogu doći do jedinstva.
Ako je kompromis moguć poslije gotovo dvije decenije podjela u jednoj od najosjetljivijih institucija bošnjačkog naroda, teško je objasniti zašto bi bio nemoguć razgovor političkih predstavnika o nekoliko elementarnih nacionalnih interesa.
Islamska zajednica na fabričkim postavkama
Možda najzdravija posljedica ujedinjenja može biti postepeno izvlačenje Islamske zajednice iz dnevnopolitičke žabokrečine u koju je godinama bila uvučena.
To nije važno samo za politiku. Još je važnije za samu Islamsku zajednicu.
Vjerska institucija koja postane dio svakodnevnih partijskih obračuna neminovno gubi dio svog autoriteta. Kada se imam, džamija, vakuf ili vjerska institucija počnu posmatrati kroz pitanje političke pripadnosti, gube svi: i vjernici, i institucija, i društvo.
Islamska zajednica treba da bude dovoljno snažna da razgovara sa svakom legitimnom vlašću i svakim političkim predstavnikom, ali dovoljno nezavisna da ne pripada nijednom od njih.
Njena snaga nije u tome da određuje ko će pobijediti na izborima. Njena snaga je u tome da može govoriti o moralu kada politika zaboravi moral, o solidarnosti kada društvo zaboravi slabe, o obrazovanju kada se znanje potcjenjuje, o dostojanstvu čovjeka bez obzira na njegovu partijsku knjižicu i o krupnim nacionalnim pitanjima kada politika zataji.
Ujedinjena Islamska zajednica zato mora biti više od zbira dvije dosadašnje strukture.
Pomirenje ne znači zaborav
Bilo bi pogrešno očekivati da jedan potpis preko noći izbriše sve što se događalo prethodnih godina.
Postojale su povrede, nepravde, teške riječi, izgubljena prijateljstva i narušeni odnosi. Postoje ljudi koji će sa razlogom imati pitanja o tome kako će izgledati buduća institucija i hoće li dogovor biti pravedan.
Zato uspjeh procesa neće biti izmjeren ceremonijom potpisivanja, nego onim što slijedi poslije nje.
Hoće li biti pobjednika i poraženih ili će postojati svijest da je pobjednik zajednica? Hoće li ljudi biti ponižavani zbog toga kojoj su strani pripadali? Hoće li nova struktura biti napravljena tako da ponovo proizvede sukob čim se promijeni odnos snaga?
Pomirenje koje zahtijeva poniženje jedne strane nije pomirenje. Ono samo priprema teren za sljedeći sukob.
Zrelo pomirenje podrazumijeva da niko ne mora izbrisati vlastito sjećanje da bi prihvatio zajedničku budućnost.
Sandžaku je potrebna kultura dogovora
Možda je upravo to najveća vrijednost ovog trenutka.
Sandžačkom društvu nije potrebno ukidanje razlika. Potrebna mu je sposobnost da živi sa razlikama, a da se ne raspada zbog njih.
Predugo smo doživljavali pobjedu svoje strane kao jedini mogući završetak svakog spora. Takva kultura na kraju ne proizvodi pobjednike. Proizvodi zajednicu iscrpljenu stalnim unutrašnjim bitkama.
Jer poslije zatvaranja jednog velikog unutrašnjeg pitanja više neće biti tako lako njime objašnjavati sve druge neuspjehe.
Kad ujedinjenje uspije, ono neće biti važno samo za Islamsku zajednicu. Bit će test političke i društvene zrelosti cijelog Sandžaka.
