Nedavno nas je napustio izvanredni pisac Dževad Karahasan, čovjek koji je volio svoju bolest, koji je bolest smatrao nužnim dijelom života. Rijetko se ko umio postaviti prema životnim izazovima kao ovaj pisac, a mnogo toga je i ostavio iza sebe, tako da na tom izvoru možemo piti dok smo živi.
Među njegovim djelima posebno se u ljepoti ističe zbirka eseja pod nazivom “Knjiga vrtova”.
“Knjiga vrtova” je zbirka genijalnih eseja, u kojima su obrađene duboke misli i ideje o kojima nikada nigdje nećete moći čuti ili pročitati, i koje su plod autorovog izvanrednog znanja i iskustva.
Nema sumnje da se Karahasan mnogo bolje i kvalitetnije ostvario u ovoj književno-naučnoj vrsti, nego u svojoj čisto umjetničkoj prozi. Uostalom, ovaj pisac je poznat po tome što je u svoje romane inkorporirao esejistički diskurs. Svi njegovi romani sadrže esejistički element, što govori da je Karahasanu posebno ležala ta tzv. prelazna forma, u kojoj je on sasvim slobodno mogao da izrazi svoja maštanja u jednom posve naučnom tonu.
Dakle, Karahasanova izvanredna genijalnost, književnoteorijsko, jezičko, filozofsko znanje, našli su u “Knjizi vrtova” svoj puni izraz.
U “Knjizi vrtova” je također primjetno izuzetno dobro Karahasanovo poznavanje biti jezika, pa su te takve ideje (pogotovo u eseju u kojem se upoređuju vrt i jezik), toliko apstraktne da ih iz ove naše materijalne dimenzije možemo samo donekle poimati, dovoljno ukroćene jezikom tako da ih i čitaoci mogu naslutiti.
Pokušavajući da pronikne u suštinu, smisao i simboliku vrta, Karahasan daje jedno izvanredno poređenje u kojem su vrt i jezik isto, odnosno imaju iste strukturne elemente i istu svrhu i cilj. Kroz takvo poređenje, pisac nas dovodi do odgovora šta znači vrt u islamskkoj, a šta u drugim kulturama i književnosti.
“Knjiga vrtova” će nas dalje provesti kroz promišljanja o parkovima, onim zapadnim i onim istočnim, o njihovim razlikama i mjestu tih razlika u obje kulture. Također, zadivit će nas šta sve možemo vidjeti u razvalinama našeg grada, u ruševinama starih kuća koje su svjedočile nekom starom vremenu.
Ništa što se može reći o “Knjizi vrtova” ne može biti ni približno iskustvu čitanja same knjige, jer je ona jedna zaista posebna pojava u svim južnoslavenskim književnostima i ona sama je dovoljno velika zaostavština ovog pisca koji više nije među nama, ali koji itekako živi u redovima svojih knjiga.
Ako se dosad nismo upoznali sa njim, onda je ovo prava prilika da započnemo to predivno putovanje! Početi od “Knjige vrtova” pravi je izbor, a zatim možemo nastaviti sa njegovim najpoznatijim romanima: “Istočni diwan”, “Šahrijarov prsten”, “Što pepeo priča”, “Sara i Serafina”, pa sve do posljednjeg romana “Uvod u lebdenje”.
Uvjerit ćemo se zašto je Karahasan govorio da “čovjek ispisuje sebe onda kada piše”!
Požurimo, vremena je tako malo, a dobrih knjiga je toliko mnogo!
Bilsena Hadžić Pružljanin je rođena u Novom Pazaru 1997. godine. Veći dio djetinjstva je provela u selu Gujiće, gdje se i rodila njena ljubav prema književnosti. Osnovnu školu je završila u Novom Pazaru, a zatim i srednju Medicinsku školu. Ipak, ljubav prema književnosti je njegovala od malena i nikada nije prestajala da se bavi njome. Srednja škola joj je pružila mogućnost da uvidi da književnošću želi da se bavi i profesionalno, te je upisala smjer za književnost i jezik na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru. Trenutno je na završnoj godini studija, a primarni cilj joj je da se kroz književnu teoriju, kritiku i historiju bavi bošnjačkom književnošću.
