Književnost je uvijek bila glas naroda, svjedok onoga što historija ne bilježi – nečujnog osjećanja pojedinca kojeg samo još smrt dijeli od potpunog zaborava. A historija Bošnjaka je nekako uvijek bila takva da se nije mogla naučiti iz historijskih udžbenika. Pravu sliku dobijamo tek kada zavirimo u djela naših književnika, u kojima ćemo naći ono što se krije između statistika, važnih datuma, historijskih preokreta, smjene epoha i vladavina – naći ćemo čovjeka.
Poslije Srebrenice, teško je znati koji je način najbolji da se nosimo sa tom teškom traumom koja je zadesila naš narod, ali jedno je sigurno: ni nabrajanje broja žrtava, ni organiziranje komemoracija u čast žrtvama, niti šetnje i posjete njihovim mezarima ne smiju nas zavarati da mi možemo znati šta je preživio pojedinac – majka koja svake noći u svojoj praznoj kući odlazi na počinak, trpeći tako svu težinu postojanja.
Upravo zato mi moramo znati da nemamo pravo na zaborav, nemamo pravo da Srebrenicu samo prepustimo suhim statistikama i nabrajanjima. Književnost, kao i mnogo puta u povijesti, radi svoj posao čuvarice sjećanja na tog pojedinca, koga u svom tom metežu brzog odvijanja događaja, neće biti na mapama historije.
Mnogo je poezije o Srebrenici, a mi vam donosimo jedan mali izbor, koji će vas uvjeriti da je poezija možda i najbolji i najhumaniji način da se odnosimo prema tom stravičnom događaju.
Mile Ostojić
Hatidža
Hatidžu Mehmedović
Vidio sam u sarajevskom
Narodnom pozorištu.
Prvi put u teatru
Sjedjela je u prvom redu
I bojažjivo gledala
Pozlaćene štukature.
Akademija je bila posvećena
Majkama Srebrenice
I neki pjesnik tamburao je nešto
O Danteovu Infernu.
Govornici su, potom,
Raspredali o genocidu, pravdi
O daljem suživotu tri naroda.
A ja sam mislio na tri njena
Ubijena muškarca,
Sinove Azmira, Almira
I muža Abdulaha.
Hatidža govori:
„Sanjam ih. Zovem ih. Tražim ih.
Dođu mi na san i ja kažem:
‘Ljubi vas majka, sanjam li ja ovo
Ili ste se vi stvarno vratili?’
Oni kažu: ‘Došli smo, majko,
ne sanjaš.’ A onda se probudim
sama, nigdje nikoga“.
Tako sanja Hatidža
U praznoj kući u Srebrenici
U praznoj Bosni
U našim praznim srcima
Dok mjesečina u njenom vrtu
Posipa tri zelena bora
Srebrenim laticama užasa.
Hadžem Hajdarević
Srebreničanka
Moja je kuća strijeljana u ratu
i ni za mezar njezin ne znam.
A danas se pitam je li to zaista
bila moja kuća, u kući moj otac,
uz oca moja majka, i moja
već davno pomrla braća,
i sestre, jesam li to bila ja
u kući čiju urnu pod jezikom
nosim. U kući sam sretala
rođake koji već davno bježahu
od zavičaja, a danas u dalekim
vodama već postaju ribe sa škrgama
od zlata. Zato, sve češće u ribljim
restoranima od Kölna do Kuala Lumpura
iz tanjira vadim sjetne oči prijatelja
iz djetinjstva. Niz grlo klize njihova
topla riblja srca. Pitam se jesam li to bila ja
u zemlji čiju okrvavljenu glavu
pod tuđim pazuhom nosim.
Ništa više nije moje, niti je ikad
bilo moje. I sjećanje trpim kao rijeku
ponornicu koja me razdvaja
u dvoje, koja me raznosi u hiljadu
i jednu deltu, na sve četiri strane
svijeta, da nikada više
ne pomislim na prag preko kojeg
u posljednjem trenu utekoh u svijet.
Šaban Šarenkapić
Slobodna Evropa
Za Feridu Osmanović
Drumom rasute izbjeglice
Na izlazu iz Srebrenice
TV Evropa prati
Kamerman ne primjećuje
Kako mu iz kadra
Ispada
Jedna ohudjela žena
U krošnji drveta
Obješena
A vjetrom
Zagrnut joj s lica
Ojičani pramen šamije
Maše i palaše
Nevoljnicima u mimogredu
Enes Halilović
Argentina
U zemlji prepunoj ruda
Postoje motike kojima se zlato i srebro traži.
U zemlji prepunoj ruda, nakon ratova,
Istim se motikama kosti traže.
Ponekad, plaćeni ekspert uzvikne Eureka!
I podigne motiku.
Kada ekspert ponese kost nekoj majci
Na prepoznavanje,
Ona kaže:
Zlato moje.
Kaže li neki poeta
Srebro moje.
Dragoljub Stanković
Bez naslova
Ne ništa nas neće spasiti
ništa ne može da spere tu krv
srca naša neće nikada više biti
sretna nikada nikada nikada
jer drugi to neće biti
jer drugi nisu imali priliku
da budu
sretni tužni zaneseni
zato nećemo ni mi
koji smo ostali
posle ove sramote
što nebo dotiče
Faruk Šehić
Pjesma preživjelih
Život nekad ima potpuni smisao
Gdje god pogledaš sve podsjeća na harmoniju
Koju smo izgubili napuštajući zemaljski Raj
Konobar namješta suncobran pokraj škrinje za sladoled
Jedan tirkizni šal leluja iznad rijeke
Dan se razvija kao mapa s blagom na stolu kapetana Kuke
Sve do sumraka biće uzbudljivo
Tražićemo smisao vlastitih života
I onda, poput krtica, zakržljalih očiju
Ali s rudarskom svjetiljkom na čelima
Zavući ćemo se u humus mraka od kojeg se mijesi kosmos
Tamna materija, naša maternica
Tu su svi odgovori, plutaju u fetalnom položaju
Naveče dolazi grabežljivac
Lepet njegovih krila je kao kad svila klizne niz ženski bok
Raskopava crnicu u koju smo se zavukli tražeći odgovore
Dok nas on jede, našu djecu, i naše snove
Kaže: ne tražite drugog odgovora osim mene.
Kad se probudimo
Natečenih očiju od siline prizora
Oprljeni jer skakasmo kroz vatrene obruče gradova
Znamo da se istorija ponavlja
Na našim leđima, rutinski ekperiment, obrnuta alhemija
Na našim neuništivim kostima tragovi hladnog oružja,
poljoprivrednih alatki
Kalcijum kalcijumu
Meso travi, gljivama, divljim zvijerima
Svaki dan se tako završava
A počinje savršenstvom
Sladoledom na štapiću
Veselim lavežom pudlice
Vjetrom u kosi
Zaboravom genocida.
Enver Muratović
Sjenke smo srebreničke
„Zemaljski su gospodari namjerili da bošnjačkog naroda – nema“
Abdulah Sidran – Zašto tone Venecija
Nikada neću uspjeti prebrojati
Koliko mezara ovdje ima…
A ima ih do horizonta tamo,
I dalje!
Ako je (a jeste!) svaki ubijeni jedno čovječanstvo,
Pa, ima li, Bože, ikoga živog
Među nama!?
Prije će biti da smo i mi
Umrli onoga jula,
A ovi što hodaju, i liče na nas,
Tek sjenke su
Srebreničke
Krvave!
Bilsena Hadžić Pružljanin je rođena u Novom Pazaru 1997. godine. Veći dio djetinjstva je provela u selu Gujiće, gdje se i rodila njena ljubav prema književnosti. Osnovnu školu je završila u Novom Pazaru, a zatim i srednju Medicinsku školu. Ipak, ljubav prema književnosti je njegovala od malena i nikada nije prestajala da se bavi njome. Srednja škola joj je pružila mogućnost da uvidi da književnošću želi da se bavi i profesionalno, te je upisala smjer za književnost i jezik na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru. Trenutno je na završnoj godini studija, a primarni cilj joj je da se kroz književnu teoriju, kritiku i historiju bavi bošnjačkom književnošću.
