Srebrenica, istočna Bosna, tragičan grad lijepog imena koje duguje plemenitom metalu skrivenom duboko u njegovim njedrima. Srebrenica ima, upravo zbog srebra, prošlost koja zaslužuje da se upozna. Ovaj grad svijetu je bio poznat po svojim prirodnim bogatstvima, a danas, simbol je stradanja jednog naroda i mjesto najvećeg ratnog zločina koji se Evropi desio nakon Drugog svjetskog rata.
Bošnjaci, ali i ostali narodi svijeta, Evrope, Balkana, na žalost i Bosne, ovog istočnog grada sjete se uglavnom jedanaestog dana jula, kada se tradicionalno obavlja dženaza žrtvama srebreničkog genocida, a kada se dženaza obavi, kada se okupljeni vrate svojim kućama, ovaj grad ostane da živi sam, u njemu skoro nikoga i nema.
“Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu, poginuli i ranjeni se neprekidno dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padnu na ovaj grad. Da li iko u svijetu može doći i vidjeti tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima?”
Posljedni radio izvještaj iz ratne Srebrenice 10. jula 1995. godine bio je ovakav, a podnio ga je novinar Nino Ćatić, posljednji put viđen 11. jula 1995. godine.
Njegova majka, Hajra Ćatić, predsjednica Udruženja Žena Srebrenice, priča kako je ona sa svojim mužem krenula tog jutra u Srebrenicu, a Nino kroz šumu ka Tuzli. Od tada, Hajrin jedini cilj je da pronađe makar prst od Nina, kako bi mogla da ga sahrani pored svog muža koji je također stradao u Srebrenici.
Upravo je Hajra Ćatić bila prva osoba s kojom sam tada razgovarao u Srebrenici, dok sam išao do njene kuće koja se nalazi na ulasku u grad sa zapadne strane Srebrenice, nisam sreo ni jednog čovjeka, tada sam postao svjestan, stradanje ovog grada najbolje se vidi kada nije 11. juli.
Nermin Ćatić je Hajrin stariji sin, na svu sreću on je preživio genocid u Srebrenici. Srebrenicu je napustio onda kada je to bilo sigurno izvesti ali i dan danas žali jer nije uspio da ubijedi svog brata Nina da krene sa njim. Nermin ne živi u Srebrenici, došao je nedjelju dana prije obilježavanja stradanja, kako bi sa majkom bio u svojoj kući.
“Dolazim s vremena na vrijeme, ne postoji ništa što bi me vezalo da dođem da živim u ovom gradu”, priča Nermin. Nermin kaže da u Srebrenicu dolazi zimi i predlaže mi da dođem tada i ja, kaže da bih tada još više mogao da vidim koliko je ovaj grad pust.
“Zamisli, odem do centra da popijem kafu, napolju pada snijeg, kada se vratim kući, još uvijek su samo moji koraci ocrtani u snijegu koji tada prekrije glavnu ulicu”, slikovito objašnjava Nermin Srebrenicu u zimskom periodu.
U selu Bajramoviće, nadomak Srebrenice, živi Nura Mustafić. U ratu je izgubila svoja tri sina i muža. Nura priča kako ljudi ne mogu da shvate da ona i dalje živi tu, jer tu nema ništa. Kroz suze objašnjava da ljudi ne razumiju neke stvari: “Meni je ovjde sve, tu su mi tri sina i moj muž, svakog dana čekam ih da naiđu putićem koji prolazi pored moje kuće”.
Za nju, ali i za sve žene koje su u ratu izgubile svoje najdraže život ide dalje, ali ono što je njoj najvažnije jeste da što prije pronađu svoje stradale, jer se boje da neće dočekati dan kada će moći da prouče molitvu na groblju za svoje sinove. Nura također kaže da joj je najvažnije da se čuje istina, da svijet zna šta se stvarno desilo i da više nijedna majka ne doživi sudbinu koju je doživjela ona i žene Srebrenice.
Ahmed Hrustanović, efendija čaršijske džamije u Srebrenici kaže da mu je drago da su Bošnjaci i muslimani Bosne i Srebrenice uspjeli da obnove sve porušene džamije u ovom dijelu Bosne, ali da mu je žao i da nekada izuzetno pati jer džamije nisu pune džematlija. U njegovom džematu ćesto bude on i još par djece.
Ove godine, majke Srebrenice, Bošnjaci ovog grada, Bosne ali i cijelog svijeta, obilježavanje Dana stradanja u Srebrenici ipak dočekuju mirnijeg srca, obzirom da je prije mjesec dana u Hagu za genocid u Srebrenici ali i druge zločine nad bošnjačkim civilima, osuđen Ratko Mladić pod čijom direktnom komandom je i izvršen najveći zločin na teritoriji Evrope nakon Drugog svjetskog rata.
