Pojam bosanski jezik prvi put se eksplicitno pojavljuje u djelu Konstantina Filozofa s kraja XIV i početka XV stoljeća. U spisu Skazanie izjavljenno o pismeneh, nastalom između 1423. i 1426. godine, Konstantin navodi slavenske jezike i, uz bugarski, srpski, slovenski, češki i hrvatski, spominje i bosanski jezik. Ovaj podatak predstavlja jedno od najranijih poznatih svjedočanstava o imenu bosanskog jezika u pisanim izvorima.
Naziv bosanski jezik javlja se i u notarskim zapisima grada Kotora. U dokumentu iz 1436. godine zabilježeno je da je mletački knez u Kotoru kupio petnaestogodišnju djevojku „bosanskog porijekla i heretičke vjere“,„bosanskim jezikom” zvanu Djevena, a na krštenju latinskim jezikom Marka. Ovaj zapis potvrđuje upotrebu naziva bosanski jezik u administrativnoj i pravnoj praksi tog vremena.
U XVII stoljeću, bosanski jezik spominje i poznati osmanski putopisac Evlija Čelebija. U poglavlju koje nosi naslov „Jezik bosanskog i hrvatskog naroda“ govori o Bošnjacima, ističući da je bosanski jezik, kao i sam narod, dobar i razumljiv. Posebno naglašava njegovu rasprostranjenost i funkcionalnost u svakodnevnoj komunikaciji.
Značajan izvor za historiju bosanskog jezika predstavlja i Bosansko-turski rječnik autora Muhameda Hevaija. U ovom djelu bosanski jezik se komparativno sagledava, pri čemu se ukazuje na njegovu blisku povezanost s drugim jezicima. Evlija Čelebija također navodi primjere brojeva u bosanskom jeziku i ističe da u Bosni ima hodža i učenih ljudi koji su sastavili bosansko-turski rječnik u stihovima, što svjedoči o razvijenoj jezičkoj svijesti i književnoj praksi.
U drugoj polovini XVIII stoljeća pojam bosanski jezik pojavljuje se u ljetopisu Mula Mustafe Bašeskije. Bašeskija smatra da je bosanski jezik bogatiji riječima od turskog i arapskog, a kao dokaz navodi da bosanski jezik posjeduje četrdeset i pet izraza za glagol „otići“, dok turski ima samo jedan.
Autori prvih izdanja štampanih arapskim pismom, a na narodnom jeziku, svoj jezik nazivaju isključivo bosanskim. Među njima se ističe Omer Humo iz Mostara, autor više djela, uključujući i Lugati bosnevi (Bosanski rječnik). U pjesmi Pohvala knjiga koje su napisane bosanskim jezikom Humo naglašava da je bosanski jezik „bez šuhbe“ najlakši i da je „hak“ da se tim jezikom govori.
Naziv bosanski jezik često se koristio i u diplomatskom ophođenju na Porti, a veliki broj pisaca svoj jezik dosljedno naziva bosanskim. Među njima su Matijević (1630), Divković (1631), Margitić (1701), Mihajlo Radnić (1683), Ambrož Matić (1827), Luka Dropuljić (1845), kao i Ivan Franjo Jukić, Martin Nedić i Ante Knežević. Biskup Duvna i apostolski vikar u Bosni fra Pavle Dragičević 1735. godine izvještava Kongregaciju da u Bosni ima sveštenika koji ne razumiju crkvene obrede, već koriste bosanski jezik. Dodaje i da učeni katolici moraju poznavati bosanski jezik u različitim oblicima komunikacije.
Izvan Bosne, pisci srpskohrvatskog jezika također često koriste bosanski jezik. Hrvatski pjesnik Andrija Kačić Miošić u djelu Korabljica navodi da je sadržaj prenio iz latinskih i italijanskih knjiga u „jezik bosanski“. Ovaj naziv koriste i slavonski pisci, kao i Dubrovčani, a zabilježena je njegova upotreba i na Kosovu sve do Prvog svjetskog rata.
Važno je spomenuti i bosansku ćirilicu kao potvrdu posebnog bosanskog jezičkog i pismenog identiteta. U XVII stoljeću pojavljuje se naziv „bosanički alfabet“, za koji se tvrdilo da potiče od svetog Jeronima, odnosno Ćirila i Metodija. Iako postoje tvrdnje da je naziv „bosančica“ uvela Austro-Ugarska, svjedočanstva iz XVI, XVII i XVIII stoljeća pokazuju da je bosanski etnik i naziv pisma bio prisutan i ranije. Vuk Karadžić je u XIX stoljeću ovo pismo nazivao „bosanska bukvica“.
U XIX stoljeću značajnu ulogu u afirmaciji bosanskog jezika imali su Ivan Franjo Jukić i Ante Knežević. Jukić u djelu Zemljo-deržavni pregled u Evropi iz 1850. godine ističe da stanovništvo Bosne, bez obzira na vjerske razlike, govori jednim jezikom, koji on naziva bosanskim. Knežević se zalagao za bošnjačku nacionalnu pripadnost, ističući pravo Bošnjaka na posebnu nacionalnost, vlastito pismo i čistoću jezika.
Pojam bosanski jezik nastavlja se koristiti i u osmanskom periodu u političkom i jezičkom smislu. U pismima Husein-bega Kapetanovića i Ali-paše Rizvanbegovića austrijskim vlastima spominju se Bošnjaci i njihov jezik. Pred kraj osmanske vlasti javljaju se pokušaji da se pojmovima Bošnjak i bošnjaštvo obuhvati cjelokupno stanovništvo Bosanskog ejaleta, bez obzira na vjeroispovijest, što je institucionalno potaknuto Hati-humajunom iz 1856. godine.
Austro-Ugarska uprava, predvođena Benjaminom Kallayem, prihvatila je ideju bošnjaštva i na tom konceptu gradila nacionalnu politiku. Krajem XIX stoljeća vođene su intenzivne rasprave o nazivu jezika kao osnovnom elementu nacionalne pripadnosti. Međutim, 1907. godine zemaljska vlada donosi odluku da se službeni naziv jezika promijeni u „srpskohrvatski“, čime se pojam bosanskog jezika uklanja iz službene upotrebe.
U XX stoljeću Novosadski dogovor iz 1954. godine dodatno je učvrstio koncept zajedničkog jezika Srba, Hrvata i Crnogoraca.
Naziv bosanski jezik vraća se u javnu i naučnu upotrebu 1991. godine, a njegov savremeni standard potvrđen je objavljivanjem Pravopisa (1996), Gramatike bosanskog jezika (2000) te uvođenjem bosanskog jezika u obrazovni sistem, što je kulminiralo cjelovitim obrazovanjem na bosanskom jeziku od školske 2013/2014. godine.
Irma Mulić je rođena 1997. godine u Tutinu. Osnovne i master studije srpskog jezika i književnosti završila je na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru.
TAKT je i na Jutjubu, pratite nas OVDE.
Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i TikToku. Imate prijedlog teme ili želite podijeliti svoju priču? Javite nam se na redakcija@taktinfo.rs
